Biznis tracheraj

Zec i kornjača

Zec i kornjača

Moji vjerni čitatelji (s obzirom da je ovo treća kolumna, je li legitimno smatrati da imam vjerne čitatelje?) zasigurno pamte kako svoju fleksibilnost vježbam u prometu. Svi ostali koji to nisu pročitali i/ili zapamtili, sada znaju. A ako žele mogu pročitati (http://www.posao.hr/clanci/karijera/biznis-tracheraj/nas-mali-vrli-svijet/4813/)

Promet i prometne gužve uistinu mogu koristiti kao poligon za uvježbavanje različitih vještina i pristupa. Da, ja sam ona koja se nervira kad ljudi presporo voze, ubacuju se i skreću bez 'žmigavca', voze se 'na' mom stražnjem kraju automobila (da se pristojno izrazim), griješe pri odabiru trake za vožnju i zaustavljaju promet kako bi se prestrojili, oduzimaju prednost te čine preostali, cijeli niz radnji koje se mogu vidjeti na cestama. Drugim riječima, često se živciram dok sam za volanom. Znam, znam, prostor za napredak!

Danas, evo, imam poseban pik na spore vozače, vozače koji ne znaju kuda trebaju skrenuti pa voze 20 km/h, koji paralelno obavljaju još poneku radnju u automobilu pa voze 20 km/h (mobitel, hranjenje, šminkanje i slično), ukratko na vozače koji voze ispod svake normalne brzine (i time također ugrožavaju promet). Osim opravdanja koja koristim kad objašnjavam (sama sebi) svoje reakcije u vožnji (ponekad uistinu psujem k'o kočijaš ukoliko sam sama u autu), a koja se uglavnom kreću u okvirima 'ovo je opasno ponašanje, vožnja je opasna aktivnost, treba biti oprezan/siguran/dobro se osjećati za vrijeme vožnje', postoji još jedna očita razlika između mene i njih. Ja nisam spora. Ni u čemu. Dapače, opako naginjem onom dijelu krivulje na kojoj se nalaze pojedinci koji odluke donose brzo, isprobaju funkcionira li nešto ili ne, i onda, jednako brzo, mijenjaju pristup ukoliko prethodni nije bio dovoljno dobar. I vozim brzo, naravno.

U srž problemaIako nisam tip koji će se brzo 'zapaliti' za neku ideju (opa, evo teme za novu kolumnu!), kad ju prihvatim, ukoliko gerilska akcija nije provedena, nisam zadovoljna. Režem probleme u korijenu, brzo, bez osvrtanja. Vodim se onom da najbolje informacije imam sad i da prema njima treba raditi, naravno, uz predviđanje potencijalnih negativnih ishoda (i u tome sam sjajna. Nekad sam u tome toliko dobra, da mnogi pomisle da su ideje neostvarive. Hm.).

Kroz poslovnu karijeru, susrela sam se s ljudima koji pristupaju novim projektima, rješavanju problema ili kreiranju novih vrijednosti na sličan način kao i ja. I s njima se, jasno, super slažem. Preskačemo nepotrebne priče, idemo 'direktno u glavu', lako dijelimo zaduženja i bez odugovlačenja izvještavamo jedni druge o obavljenom. Susrela sam se i sa suštim suprotnostima, ljudima koji vole promišljati o ideji, osvijestiti ju i proraditi u svojoj glavi do detalja, polako graditi koncept i ići ka cilju. Većina ih je negdje između – neki su brži, neki sporiji, uglavnom se uspješno nađemo na nekom, zajedničkom kolosijeku.

Osobni izazov imam u prilagodbi 'sporima'. Jer ja bih to već jučer. Jer mi nedovršeni zadaci zvone nad glavom i prijete mi se sa 'to do' liste. Jer ih sanjam. Jer me prođe motivacija ukoliko se ne pokrenemo. Jer više volim isprobati i vidjeti funkcionira li pa eventualno mijenjati i prilagođavati pristup, nego detaljno graditi kako bi konačni rezultat bio (potencijalno) savršen.  

Naime, često se pokaže (ili bar ja to tako mantram sama sebi) da detaljno planiranje unaprijed ne omogućava predviđanje  svih potencijalnih problema. Drugim riječima, što ukoliko pogriješimo u koracima, a nismo u praksi pokušali vidjeti kako funkcionira i samim time pogreške nismo ni svjesni? I već smo na petom koraku, a na prvom nam plan zapravo 'pada u vodu'? Mada, jasno je i meni, kombinacija oba pristupa je najbolja, kao i uvijek. Ponekad se sjetim i one basne o zecu i kornjači.  I bez obzira na to, i dalje imam poteškoće s polaganim pristupom. Najčešće mi jednostavno – motivacija nestane.

Imam poteškoće i sa sporim vozačima, i dalje. U prometu si pomognem i prilikom ulaska u njihove cipele se upitam bih li se živcirala i trubila (o da, i trubim da se ubrzaju) ukoliko bih znala da je za volanom netko koga poznajem i volim, i koji se boji vožnje jer je nedavno imao veliku prometnu nesreću. Ili je novi vozač i uvježbava se. I naravno, odgovor je da ne bih, bila bih tolerantnija i puna razumijevanja i podrške. Pa vrlo lako uđem u tuđe cipele i uspijem se u kratkom vremenu pretvoriti iz aždaje u podršku.

Još uvijek sam u potrazi za cipelama u koje trebam ući kako bih razinu motivacije održala u suradnji s 'drugačije funkcionirajućim' suradnicima. Ako negdje nađete takve, jedan broj 40 molim na moju adresu.

Antea Popović

Antea Popović

Antea Popović je magistrica psihologije, NLP majstor i HNLP coach te stručnjak u području ljudskih potencijala. Kroz svoju karijeru upoznala se s izazovima kroz koje prolaze različite organizacije zajedno s njihovim djelatnicima te je uspješno pomagala i jednima i drugima u ostvarenju zajedničkih ciljeva.

Svoja iskustva rado dijeli s ljudima te se u poslu prvenstveno vodi praktičnošću - u poslovnom svijetu nema mjesta za 'priče', potrebna su direktna rješenja koja su brzo primjenjiva.

Zbog toga će skratiti 'priče' o svojim kompetencijama i prepustiti svojim kolumnama da govore. I nadati se da će vas zabaviti, da ćete se u njima pronaći, i možda i nešto praktično usvojiti.

hr.linkedin.com/in/anteapopovic

Četvrtak, 15.11.2012.
Oglasnik grupacija:
posao.hr oglasnik.hr auti.hr nekretnine.net edukacija.hr
Pomozite poboljšati Posao.hr Pošaljite nam svoje komentare