Pola stoljeća od prvih Jugoslavena u Njemačkoj: Otišli na godinu dana, ali ta godina nikako ne prolazi

Pola stoljeća od prvih Jugoslavena u Njemačkoj: Otišli na godinu dana, ali ta godina nikako ne prolazi

Prije 50 godina Njemačka je potpisala sporazum s Jugoslavijom o vrbovanju radne snage. Mnogi jugoslavenski gastarbajteri su došli na godinu, dvije, a na kraju ostali i čitav život.

Žičana ograda, policajci s automatskim puškama i psima čuvarima, strogi pogledi i uniforme, koje su podsjećale na logore iz Drugog svjetskog rata. To su prvi dojmovi tada 19-godišnje Bosiljke Schedlich koja je prije 50 godina došla u Berlin. Zrakoplov sa skupinom jugoslavenskih radnika u kojem je bila i Bosiljka sletio je najprije u Istočni Berlin, a zatim su autobusom prebačeni u privremene domove preko granice - u Zapadni Berlin, dobro se sjeća Bosiljka Schedlich. Tamo su ih je čekalo još više ratnih rana: „Vidjela sam tragove rata i na licima mnogih usamljenih žena koje su šetale same sa psima. Vidjela sam ih i na ljudima kojima su nedostajale ruke ili noge, mnogim muškarcima koji su u invalidskim kolicima gurani kroz grad i pritom sam se pitala: Gdje su oni proveli rat?", kaže ova 69-godišnjakinja.

I u suterenu doma u kojemu je bila smještena s oko 1.200 drugih radnica iz Jugoslavije stanovali su Nijemci protjerani iz Istočne Pruske i Šlezije. „Za mene je to bio susret s prošlošću koju su doživjeli moji roditelji.“ No, o prošlosti ona u tom trenutku više nije htjela previše razmišljati, jer je u Njemačku došla radi svoje budućnosti. Naime, kako bi zaradila koju marku za fakultet koji je htjela upisati. „Na godinu dana sam došla, ali ta godina jednostavno ne prolazi", šali se ova bivša gastarbajterica koja upravo provodi „mirovinski raspust“ u jednoj trošnoj kućici na hrvatskom otoku Šipanu.

Pola plaće za tečajeve njemačkog jezika

Renoviranje te kućice koja se nalazi posred otoka za nju je i u neku ruku osjećaj povratka „natrag korijenima". Ta Dalmatinka je kao Bosiljka Grgurević rođena u Splitu, kao dijete je živjela u jednom selu Dalmatinske zagore i u Kaštelima, a nakon mature se odlučila – kao i mnogi njezini sunarodnjaci – svoju sreću okušati kao gastarbajterica u Njemačkoj. Isprva je radila u jednoj tvornici, ali je već nakon pola godine postala prevoditeljica u jednom domu za žene. Sve do tog trenutka se njezina gastarbajterska priča ne razlikuje puno od onih priča mnogih drugih iz bivše Jugoslavije. No, Bosiljka Schedlich je krenula drugim putem. Pola plaće je uložila u tečajeve njemačkog jezika, dobila bolje poslove i upisala fakultet u Berlinu. „Život me uzeo pod svoje i uopće nisam razmišljala o povratku.“

Mnoge njezine sunarodnjakinje i sunarodnjaci su, međutim, ostali u nekoj vrsti „gastarbajterskog modusa“, jer su se i sami smatrali samo gostujućom radnom snagom, kaže socijaldemokratski zastupnik u Bundestagu Josip Juratović. „Ta prva generacija gastarbajtera je mislila raditi nekoliko godina, nešto novca uštedjeti i zatim se vratiti."

Mnoga djeca su odrastala kod bake i djeda

Juratović je i sam bio gastarbajter. Njegova majka Katarina je također bila među onim gastarbajtericama koje su 1968. došle na privremeni rad u Njemačku. Ona je vrbovana za rad u jednoj tvornici konzervi, a sin je odrastao u domovini kod bake i djeda – sudbina koju su dijelile mnoge obitelji tih godina. Nakon završene osnovne škole, otišao je kod majke u Njemačku i u blizini Heilbronna izučio zanat za automehaničara. Nakon toga je više od 20 godina radio kao radnik na traci, prije nego je započeo svoju političku karijeru u Berlinu. Svoju migrantsku priču Juratović opisuje sljedećom rečenicom: „Došao sam kao gastarbajter, postao zatim migrant, a danas sam Nijemac s migracijskom pozadinom.“

Ta rečenica je, međutim, indikativna i za mnoge druge ljude iz bivše Jugoslavije kojih u Njemačkoj ima više od 1,5 milijuna, a koje se često naziva skupnim imenom „Jugosi“. Tim gastarbajterima je 80-ih godina postalo jasno da povratka u domovinu nema, kaže Juratović, i zbog njihove djece koja su u međuvremenu pohađala školu, odlično govorila njemački jezik i koja su se sve više udaljavala od onog društva iz kojeg dolaze njihovi roditelji, a koje su poznavala samo iz vremena ljetnih raspusta. „To je bila prva spoznaja da se neće vratiti. Druga je, nažalost, za ljude iz bivše Jugoslavije bila rat na tim područjima, kad je mnogima postalo jasno da doista nema povratka.“


Cijeli članak dostupan na: dw.com

Utorak, 12.03.2019.
Oglasnik grupacija:
posao.hr oglasnik.hr auti.hr edukacija.hr
Pomozite poboljšati Posao.hr Pošaljite nam svoje komentare