Kraj poslovne godine za mnoge zaposlenike podrazumijeva završavanje projekata, ispunjavanje preostalih ciljeva, planiranje novih obveza za novi kvartal te povećan pritisak da se svi započeti projekti uspješno privedu kraju.
No, dok se poslodavci najčešće bave navedenim pitanjima, paralelno potpuno zaborave na jedan od važnijih pokazatelja stanja svojeg kolektiva. Naime, u cijeloj zbrci i panici posljednjeg kvartala, rijetko koji šef postavi pitanje koliko su njegovi zaposlenici zapravo iscrpljeni i koliko ih je dugotrajno opterećenje već udaljilo od posla koji obavljaju.
Kako poslodavci mogu predvidjeti problem?
Razmjeri problema vidljivi su i u međunarodnim istraživanjima. Prema Gallupovu izvješću State of the Global Workplace, samo 20 posto zaposlenika diljem svijeta aktivno je angažirano na poslu, dok ih je čak 40 posto izjavilo da je prethodnog dana tijekom znatnog dijela dana osjećalo stres. U Europi je udio angažiranih zaposlenika još niži i iznosi svega 12 posto.
Takvi podaci dobivaju dodatnu težinu u posljednjem kvartalu godine, kada se već postojećim radnim opterećenjima često pridružuju završni rokovi, evaluacije rezultata i planiranje novih poslovnih ciklusa. Zaposlenici koji su tijekom godine postupno gubili motivaciju ili se suočavali s kroničnim stresom tada mogu osjetiti dodatni pritisak, a posljedice dugotrajnog opterećenja postaju izraženije. Za poslodavce je to posebno osjetljivo razdoblje jer se iscrpljenost lako može pripisati uobičajenom završnom tempu, iako njezini uzroci mogu sezati mnogo dalje od posljednjih nekoliko mjeseci.
Lako je pogriješiti
Jedna od najčešćih pogrešaka u procjeni stanja kolektiva proizlazi iz poistovjećivanja produktivnosti sa zadovoljstvom i dobrobiti zaposlenika generalno. Činjenica da zaposlenik redovito izvršava zadatke, dolazi na posao i poštuje rokove ne znači nužno da raspolaže jednakom razinom energije, motivacije i koncentracije kao nekoliko mjeseci ranije.
Štoviše, zaposlenici koji osjećaju najveću odgovornost prema poslu ponekad najdulje uspijevaju održavati očekivanu razinu učinkovitosti. Njihova iscrpljenost može ostati neprimijećena zato što se poslovni rezultati još nisu značajno promijenili.
Problem nastaje kada takav način rada postane dugoročno neodrživ. Povećan napor potreban za obavljanje uobičajenih zadataka postupno može dovesti do pada koncentracije, emocionalnog udaljavanja od kolega i gubitka interesa za profesionalni razvoj. Kraj godine dodatno otežava prepoznavanje tih promjena budući da se umor često smatra očekivanom posljedicom intenzivnog poslovnog razdoblja. Poslodavci pritom mogu pretpostaviti da će nekoliko slobodnih dana riješiti problem, zanemarujući mogućnost da su njegovi uzroci prisutni tijekom cijele godine.

Kada problem postaje ozbiljniji?
Iscrpljenost zaposlenika ne očituje se uvijek kroz otvoreno nezadovoljstvo, pritužbe ili povećan broj izostanaka s radnog mjesta. Ponekad su njezini prvi pokazatelji znatno suptilniji. Naime, zaposlenik koji je ranije aktivno sudjelovao na sastancima može početi izbjegavati rasprave. Osoba koja je redovito predlagala poboljšanja možda će se ograničiti na izvršavanje dodijeljenih zadataka. Kolege koji su spontano surađivali mogu sve češće komunicirati isključivo kada je to nužno.
Takve promjene lako je protumačiti kao privremeni pad motivacije ili posljedicu uobičajenog umora. Međutim, kada se istodobno pojavljuju kod većeg broja zaposlenika, opravdano je preispitati uvjete u kojima tim radi.
Posebnu pozornost zaslužuje manjak inicijative. Predlaganje novih ideja, preuzimanje dodatne odgovornosti i aktivno sudjelovanje u rješavanju problema zahtijevaju određeni mentalni kapacitet. Konkretnije, zaposlenici koji većinu energije troše na izvršavanje osnovnih obveza mogu imati sve manje prostora za takav angažman.
Za poslodavce to može predstavljati ozbiljan organizacijski izazov. Kolektiv može nastaviti ostvarivati kratkoročne rezultate, dok istodobno postupno gubi kreativnost, fleksibilnost i sposobnost prilagodbe promjenama.
Burnout nije isto što i klasičan umor
U tom kontekstu od iznimne je važnosti znati razlikovati povremenu iscrpljenost od sindroma profesionalnog izgaranja, poznatijeg kao burnout. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, burnout je profesionalni fenomen koji nastaje kao posljedica kroničnog stresa na radnom mjestu kojim se nije uspješno upravljalo. Kako nam je stručnjakinja Tanja Pureta ranije objasnila, obilježavaju ga iscrpljenost, povećana mentalna udaljenost od posla odnosno negativan ili ciničan odnos prema njemu te smanjen osjećaj profesionalne učinkovitosti.
Takvo stanje ne razvija se nužno nakon jednog posebno zahtjevnog projekta. Mnogo je važnije koliko dugo zaposlenik radi u okolnostima koje od njega zahtijevaju kontinuirano prilagođavanje, povećan angažman i dostupnost, bez odgovarajućih mogućnosti oporavka.

Osim toga, na razvoj problema mogu utjecati i nejasno definirane odgovornosti, nedostatak autonomije, nedovoljna podrška nadređenih te osjećaj da se uloženi trud ne prepoznaje. Zato je važno da poslodavci iscrpljenost ne promatraju isključivo kao individualni problem zaposlenika. Ako se slične poteškoće ponavljaju unutar istog tima, potrebno je analizirati i organizaciju rada.
Iscrpljenost šefa može se prenijeti na cijeli tim
Posebno osjetljivo pitanje odnosi se na zaposlenike na rukovodećim pozicijama. Od njih se očekuje da istodobno koordiniraju rad, donose odluke, upravljaju međuljudskim odnosima i održavaju motivaciju kolektiva, često uz vlastite operativne zadatke.
Gallupovo istraživanje iz 2026. pokazuje da je 45 posto menadžera prethodnog dana osjećalo znatnu razinu stresa, u usporedbi s 39 posto zaposlenika bez rukovodećih odgovornosti.
Način na koji rukovoditelji reagiraju na pritisak može utjecati na svakodnevno funkcioniranje cijelog tima. Preopterećen menadžer može imati manje vremena za razgovore sa zaposlenicima, češće donositi odluke pod pritiskom ili teže prepoznavati poteškoće koje se razvijaju među kolegama.
K tomu u takvim okolnostima nastaje dodatni rizik. Zaposlenici ostaju bez podrške upravo u razdoblju kada im je najpotrebnija, dok rukovoditelji, odnosno šefovi, nastavljaju preuzimati sve više odgovornosti. Učinkovita prevencija iscrpljenosti stoga mora uključivati i one koji upravljaju ljudima, a ne samo zaposlenike kojima su nadređeni.
Što poslodavci mogu prepoznati?
Prvi korak podrazumijeva promatranje promjena u svakodnevnom radu, osobito kada se pojavljuju tijekom duljeg razdoblja. Povećan broj sitnih pogrešaka, otežano donošenje odluka, povlačenje iz zajedničkih aktivnosti, češći nesporazumi i smanjena spremnost na preuzimanje inicijative mogu upućivati na preopterećenost. Nijedan od tih pokazatelja sam po sebi ne potvrđuje burnout, ali njihova učestalost i međusobna povezanost zaslužuju pozornost.
Jednako je važno analizirati raspodjelu posla. Ako isti zaposlenici kontinuirano preuzimaju najzahtjevnije zadatke, njihova pouzdanost može prikriti organizacijsku neravnotežu. Dugoročno takav pristup povećava rizik od iscrpljivanja upravo onih ljudi na koje se kolektiv najviše oslanja. Drugim riječima, onih koji naprosto najviše posla odrađuju.
Razgovori sa zaposlenicima pritom bi trebali obuhvatiti konkretnija pitanja od uobičajene procjene zadovoljstva. Koliko su trenutačni rokovi realistični? Koji zadaci oduzimaju najviše vremena, a donose najmanju vrijednost? Postoji li dovoljno prostora za koncentriran rad? Mogu li zaposlenici otvoreno reći da je opseg obveza postao neodrživ?
Zašto godišnji odmor nije dovoljan ako se uvjeti rada ne promijene?
Blagdansko razdoblje zaposlenicima često donosi priliku za odmor, ali njegov učinak ovisi i o okolnostima u koje se vraćaju. Ako ih nakon povratka očekuju jednako nerealistični rokovi, nejasni prioriteti i prevelik opseg posla, postoji mogućnost da će se osjećaj iscrpljenosti brzo ponovno pojaviti.
Poslodavci zato kraj godine mogu iskoristiti za ozbiljniju procjenu načina rada. Umjesto automatskog povećavanja ciljeva za sljedeće razdoblje, korisno je analizirati koliko su postojeći rezultati zahtijevali dodatnog angažmana, prekovremenog rada i odricanja od redovitih pauza.
Takva procjena može otvoriti prostor za promjene u raspodjeli odgovornosti, realističnije planiranje rokova, smanjivanje nepotrebnih sastanaka i jasnije definiranje prioriteta.
Posebno je važno uspostaviti radno okruženje u kojemu upozoravanje na preopterećenost neće biti protumačeno kao nedostatak ambicije ili profesionalnosti. Zaposlenici trebaju imati mogućnost pravodobno ukazati na poteškoće, prije nego što one počnu utjecati na njihovo zdravlje ili radnu učinkovitost.
HR



