Kalkulator plaće
Prijava
Traži
HR
EN
DE
Iako se pripadnike generacije Z često prikazuje kao mlade kojima je ravnoteža između privatnog i poslovnog života važnija od profesionalnog napredovanja i karijere uopće, istraživanja pokazuju da im ambicije itekako ne nedostaje. Promijenio se, međutim, način na koji promatraju razvoj karijere i ono što očekuju od poslodavaca. Prema Deloitteovu istraživanju, mogućnosti učenja i profesionalnog usavršavanja nalaze se među tri najvažnija razloga zbog kojih pripadnici generacije Z odabiru određenog poslodavca.
Štoviše, čak 70 posto pripadnika ove generacije navodi da barem jednom tjedno aktivno razvija vještine koje im mogu pomoći u profesionalnom napredovanju, dok isto čini 59 posto milenijalaca. Pritom se njihovo ulaganje u vlastiti razvoj ne zaustavlja završetkom radnog vremena. Čak 67 posto pripadnika generacije Z dodatno se usavršava u slobodno vrijeme, prije ili nakon posla te tijekom slobodnih dana.
Zanimljivo je i da obje generacije najveću važnost pridaju razvoju takozvanih mekih vještina, među kojima se ističu komunikacija, vodstvo, empatija i umrežavanje. Slijede ih sposobnost upravljanja vremenom te stjecanje specifičnih znanja potrebnih za rad u određenoj industriji.
Što se događa s generacijom Z?
Ovi rezultati dovode u pitanje uvriježenu predodžbu o generaciji koja nije spremna ulagati trud u vlastitu karijeru. Istodobno otvaraju pitanje njezina odnosa prema radu i stjecanju profesionalnog iskustva. Ako su mladi spremni izdvajati vlastito vrijeme za usavršavanje, zbog čega sve češće dovode u pitanje neplaćeni rad kao prvi korak u profesionalnom razvoju?
Je li, dakle, doista istina da generacija z naprosto “ne želi raditi besplatno”?
Odnosno, je li istina da mladi pripadnici generacije Z ne slušaju savjete zrelijih generacija o tome da najprije treba steći konkretno iskustvo, a onda tražiti uvjete od poslodavca.
Generacija Z mijenja pravila igre
Generacijama mladih ljudi ulazak na tržište rada podrazumijevao je svojevrsno nepisano pravilo da najprije treba steći iskustvo, dokazati vlastite sposobnosti i izgraditi profesionalne kontakte, a tek potom očekivati odgovarajuću financijsku naknadu. Volontiranje i neplaćene stručne prakse pritom su se predstavljali kao ulaganje u buduću karijeru, često uz obećanje da će se trud s vremenom zasigurno isplatiti.
Međutim, opravdanost takvog pristupa sve se češće dovodi u pitanje i to ponajprije jer su se dramatično promijenile životne okolnosti. Životni troškovi sve više rastu, a profesionalna su okruženja sve izazovnija. Ne čudi, stoga, da mladima postaje teže prihvatiti ideju da bi svoje vrijeme i znanje trebali ustupati bez naknade, osobito kada pritom obavljaju zadatke koji imaju konkretnu ekonomsku vrijednost za poslodavca.
Pritom valja razlikovati volontiranje od neplaćene stručne prakse. Volontiranje je u pravilu motivirano željom za doprinosom zajednici ili određenom društvenom cilju, dok je stručna praksa primarno usmjerena na stjecanje profesionalnih kompetencija. Problem nastaje kada se ta razlika izgubi, odnosno kada se pod izlikom učenja i stjecanja iskustva od mladih očekuje obavljanje poslova za koje bi inače trebalo zaposliti i platiti radnika.
Takva očekivanja otvaraju pitanje koliko je opravdano profesionalno iskustvo tretirati kao zamjenu za plaću. Naime, iskustvo nedvojbeno ima vrijednost, ali ono samo po sebi ne podmiruje životne troškove, a njegova buduća korist nije zajamčena.
Neplaćeni rad nije svima jednako dostupan
Jedan od važnijih problema neplaćenih angažmana odnosi se na nejednakost prilika. Mlada osoba koja tijekom studiranja živi s roditeljima i ima osiguranu financijsku podršku može si lakše priuštiti nekoliko mjeseci stručne prakse bez naknade. Za njezina vršnjaka koji samostalno financira stanovanje, prehranu i obrazovanje, takav angažman može predstavljati nedostižan luksuz.
Posljedica toga je svojevrsni paradoks. Prilike koje bi mladima trebale olakšati ulazak na tržište rada mogu dodatno produbiti postojeće društvene razlike. Oni koji raspolažu financijskom sigurnošću imaju više prostora za stjecanje iskustva, širenje profesionalne mreže i razvoj kompetencija, dok ostali često moraju birati poslove koji donose neposredan prihod, čak i kada nisu povezani s njihovim obrazovanjem ili profesionalnim interesima.
Na taj problem upozorava i američko Nacionalno udruženje fakulteta i poslodavaca (NACE), koje zagovara plaćanje svih stručnih praksi upravo zbog nejednakosti koje proizlaze iz neplaćenih angažmana. Prema njihovoj argumentaciji, stručna praksa trebala bi predstavljati priliku za razvoj kompetencija i povezivanje s poslodavcima, a ne pogodnost dostupnu prvenstveno onima koji si mogu priuštiti rad bez prihoda.
U takvim okolnostima spremnost na neplaćeni rad teško se može promatrati isključivo kao pokazatelj motivacije. Ponekad je riječ o mnogo jednostavnijem pitanju financijskih mogućnosti.
Odbijaju li mladi volontiranje ili samo drugačije procjenjuju vrijednost?
Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da generacija Z u potpunosti odbacuje volontiranje. Prema istraživanju Eurobarometra iz 2024. godine, provedenom među više od 25 tisuća mladih u dobi od 16 do 30 godina iz svih 27 država članica Europske unije, njih 20 posto sudjelovalo je u volonterskim aktivnostima humanitarnih ili drugih organizacija koje provode društvene kampanje. Podaci pokazuju da volontiranje i dalje ima svoje mjesto među oblicima društvenog angažmana mladih Europljana.
Međutim, pitanje je što mladi od takvog iskustva očekuju. Volontiranje može biti prilika za razvoj komunikacijskih i organizacijskih vještina, upoznavanje ljudi iz različitih profesionalnih područja i stjecanje iskustva koje formalno obrazovanje ne može uvijek pružiti. Njegova vrijednost pritom ne mora biti isključivo profesionalna, jer mnogi volontiraju zbog osobnih uvjerenja, društvene odgovornosti ili želje da doprinesu zajednici.
Problem nastaje kada se takav angažman počne predstavljati kao gotovo obvezan korak prema prvom zaposlenju. U tom slučaju dobrovoljan doprinos postupno prerasta u očekivanje da mladi vlastitim neplaćenim radom moraju nadoknaditi nedostatak početničkih profesionalnih prilika. Dostupni podaci, međutim, ne potvrđuju da generacija Z odbacuje volontiranje, kao ni da je manje spremna na neplaćeni angažman od prethodnih generacija. Ipak, sve izraženije preispitivanje uvjeta rada otvara prostor za raspravu o tome gdje završava dobrovoljno ulaganje u profesionalni razvoj, a počinje očekivanje da mladi besplatnim radom moraju zaslužiti priliku za prvo zaposlenje.
Takav odnos prema neplaćenom radu mogao bi potaknuti poslodavce da preispitaju uvjete zapošljavanja mladih, osobito kada je riječ o početničkim pozicijama koje već zahtijevaju prethodno iskustvo. Paralelno, potpuno odbacivanje neplaćenih angažmana može značiti propuštanje prilika za stjecanje korisnih znanja i profesionalnih kontakata. Dugoročno će zato biti važno koliko su poslodavci spremni ulagati u razvoj mladih, ali i koliko će mladi uspješno prepoznavati prilike koje doista mogu pridonijeti razvoju njihove karijere.
Izvor fotografija: Pexels, Unsplash
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
