Kalkulator plaće
Prijava
Traži
HR
EN
DE
Perfekcionizam na poslu često povezujemo s ljudima koji si postavljaju iznimno visoke standarde, teško prihvaćaju pogreške i od sebe uvijek očekuju više.
No problem postaje znatno složeniji kada takav način razmišljanja prestane biti osobna karakteristika pojedinca i pretvori se u dio kulture cijele organizacije.
Što je perfekcionizam?
Inače, prema definiciji Američkog psihološkog udruženja (APA), perfekcionizam je sklonost zahtijevanju iznimno visoke ili čak besprijekorne razine izvedbe od sebe ili drugih, veće od one koju određena situacija zapravo zahtijeva.
Problem nastaje kada standardi postanu toliko visoki da ih je gotovo nemoguće dosegnuti, zbog čega raste rizik od razočaranja, ali i anksioznosti i depresivnosti. Istraživanje provedeno na više od 40 tisuća studenata u SAD-u, Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu pokazalo je i da su perfekcionističke tendencije izraženije među mlađim generacijama nego među njihovim prethodnicima.
Nadalje, u knjizi rad Flawed, koju potpisuje ugledni psiholog dr. Gregory Chasson , perfekcionizam se promatra kao znatno širi fenomen koji se ne očituje samo u neumornoj težnji za izvrsnošću, nego i u krutom pridržavanju ustaljenih pravila, teškoćama s prihvaćanjem drugačijih pristupa te sklonosti osuđivanju svega što odstupa od zamišljenog standarda.
Kad perfekcionizam postaje problem?
U radnom okruženju takvi obrasci lako mogu prerasti u kulturu u kojoj se pogreške doživljavaju kao neuspjeh, zaposlenici izbjegavaju rizik, a potreba da se posao obavi savršeno počinje usporavati donošenje odluka i gušiti nove ideje. Visoki standardi sami po sebi, dakako, nisu problem. Problem nastaje kada težnja za izvrsnošću prijeđe granicu iza koje više ne potiče bolje rezultate, nego počinje kočiti ljude, timove i poslovanje.
Stoga je korisno osvijestiti kada perfekcionizam postaje teret i drugima, a ne samo vama koji se silno trudite i želite svaki dan biti bolji. Za početak, znate li uopće prepoznati jeste li perfekcionist?
Naime, perfekcionizam na poslu može se manifestirati na niz načina koji na prvi pogled čak mogu izgledati kao poželjne osobine zaposlenika. Osoba si, primjerice, postavlja izrazito visoke, ponekad i teško ostvarive ciljeve, želi imati kontrolu nad svakim dijelom posla i teško prepušta zadatke drugima. Često je vrlo kritična prema vlastitom radu, ali i prema radu kolega, dok pogreške ne doživljava kao sastavni dio procesa, nego kao dokaz osobnog neuspjeha.
U pozadini takvog ponašanja nerijetko stoji snažan strah od pogreške. Zbog njega perfekcionisti mogu izbjegavati zadatke u kojima nisu sigurni da će biti izvrsni, teško prihvaćati konstruktivnu kritiku ili se dugo opterećivati situacijama u kojima nisu ispunili vlastita očekivanja. Čak im ni uspjeh ne mora donijeti zadovoljstvo. Umjesto da ga proslave, fokusiraju se na ono što su mogli napraviti bolje. Posebno problematično postaje kada vlastitu vrijednost počnu vezivati uz postignuća pa osjećaj da nisu napravili dovoljno lako prerasta u osjećaj da ni sami nisu dovoljno dobri.
Kad perfekcionizam postaje problem?
Kao što smo ranije naglasili, perfekcionizam sam po sebi nije nužno negativna osobina. Štoviše, neke karakteristike koje povezujemo s perfekcionistima u poslovnom okruženju mogu biti vrlo poželjne.
Visoki standardi mogu nas potaknuti da poslu pristupamo ozbiljno, obraćamo pažnju na detalje, dobro se pripremamo i ne zadovoljavamo se površno odrađenim zadacima. Takvi su zaposlenici često izrazito organizirani, predani ciljevima i spremni uložiti dodatni trud kako bi posao napravili kvalitetno.
No, u tom kontekstu,važno je razlikovati težnju prema izvrsnosti od potrebe za savršenstvom. Osoba koja želi napraviti dobar posao može biti ambiciozna, temeljita i zahtjevna prema sebi, a istodobno prihvatiti da će ponekad pogriješiti, da ne može kontrolirati baš svaki ishod i da je u određenom trenutku nešto jednostavno dovoljno dobro. Na toj se granici često počinju razlikovati zdravi i problematični oblici perfekcionizma.
Naime, perfekcionizam na poslu postaje problematičan kada visoki standardi više ne služe kao motivacija, nego kao izvor stalnog pritiska. Tada zaposlenik ne pokušava ostvariti što bolji rezultat zato što ga motivira uspjeh, već prvenstveno zato što želi izbjeći pogrešku i sve ono što ona za njega predstavlja.
Strah od neuspjeha može otežati koncentraciju i donošenje odluka, potaknuti pretjerano provjeravanje vlastitog rada te dovesti do odgađanja zadataka. Paradoksalno, osoba koja toliko želi napraviti nešto savršeno može upravo zbog toga imati problema uopće završiti posao.
Perfekcionizam ubije kreativu
Takav obrazac može utjecati i na kreativnost. Isprobavanje novih ideja gotovo uvijek podrazumijeva mogućnost pogreške, a ako je ona nešto što pod svaku cijenu treba izbjeći, sigurnije je držati se poznatih rješenja. Perfekcionizam zato ne mora uvijek voditi prema boljim rezultatima. U određenim okolnostima može proizvesti upravo suprotno, a to su pretjerano analiziranje, sporije donošenje odluka, prokrastinaciju i izbjegavanje izazova kod kojih uspjeh nije zajamčen.
Sličan se problem pojavljuje i u odnosu prema vlastitim postignućima. Perfekcionistu ostvareni cilj često nije završna točka nakon koje slijedi zadovoljstvo, nego prilika za novu analizu svega što je moglo biti bolje.
Uspješno odrađen projekt tako može vrlo brzo zasjeniti jedna sitna pogreška, a pohvala nadređenog izgubiti na važnosti zbog jedne kritičke primjedbe. Ljestvica se pritom neprestano pomiče: ono što je jučer predstavljalo uspjeh danas postaje minimum koji se podrazumijeva.
Posebno je problematično kada se profesionalni rezultat počne povezivati s osobnom vrijednošću. Pogreška tada više nije samo pogreška u konkretnom zadatku, nego dokaz da osoba nije dovoljno sposobna, kompetentna ili vrijedna. U takvom obrascu teško je razviti realnu sliku vlastitih snaga i slabosti jer se svaki rezultat promatra kroz izrazito strogu podjelu na uspjeh i neuspjeh.
Nisu sve vrste perfekcionizma jednake
U psihološkoj literaturi često se razlikuju perfekcionizam usmjeren prema sebi, perfekcionizam usmjeren prema drugima te društveno propisani perfekcionizam. U prvom slučaju osoba sebi nameće iznimno visoke standarde i vrlo je kritična prema vlastitim propustima. U drugom iste standarde očekuje od ljudi oko sebe, što u poslovnom okruženju može otežati delegiranje, suradnju i prihvaćanje tuđih načina rada.
Društveno propisani perfekcionizam počiva na nešto drugačijem osjećaju, odnosno uvjerenju da drugi od nas očekuju savršenstvo te da ćemo njihovo priznanje ili prihvaćanje izgubiti ako pogriješimo. Na poslu se to može manifestirati stalnom potrebom za dokazivanjem, velikim strahom od kritike ili dojmom da svaki zadatak predstavlja svojevrsni test vlastite kompetentnosti.
Granica između korisne ambicije i nezdravog perfekcionizma zato se ne nalazi u tome koliko netko želi biti uspješan. Mnogo je važnije što se događa kada uspjeh izostane. Može li osoba prihvatiti pogrešku, iz nje nešto naučiti i nastaviti dalje ili je doživljava kao osobni poraz? Može li završiti zadatak kada je rezultat dovoljno kvalitetan ili će ga beskonačno popravljati? Može li prepustiti dio odgovornosti kolegi ili vjeruje da će posao biti dobro napravljen jedino ako ga odradi sama?
Dakle, perfekcionizam na poslu ne treba romantizirati kao dokaz iznimne radne etike. Predanost, ambicija i visoki standardi mogu biti snažne profesionalne kvalitete, ali tek dok osobi pomažu da radi bolje. Kada potreba za savršenstvom počne proizvoditi kronično nezadovoljstvo, strah od pogrešaka, prokrastinaciju, narušene odnose ili osjećaj da nijedan rezultat nije dovoljno dobar, ista osobina koja je trebala potaknuti uspjeh može mu postati ozbiljna prepreka.
Izvor fotografija: Pexels, Unsplash, Canva
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
