Nailazi li nova kriza i kako ju spriječiti

Nailazi li nova kriza i kako ju spriječiti

Autor: Velimir Srića za poslovni-savjetnik.com

Ovih dana ponovno smo svjedoci potresa na svjetskim burzama, pokrenutih slabim izgledima rasta najpropulzivnijeg tržišta i druge po snazi gospodarske sile svijeta Kine. Mnogi se slažu da je slično počela kriza 2008. i da bi ova nova mogla biti jednako razorna, ako ne i gora. Što bi hrvatski manageri trebali znati o tome? Kakvi izazovi opet stoje pred njima? Prije svega, zašto nastaju ovakve krize?

Iako nema konsenzusa, većina analitičara krivce krize vidi u financijskom sustavu koji je izbjegao javnom nadzoru i regulaciji. Umjesto da služi realnoj ekonomiji, postao je njen gospodar. Obična novčana infrastruktura postala je sofsticirana kockarnica, bolesni spoj Wall Streeta i Las Vegasa. Kao da od bankomata zatražiš isplatu 500 kuna, a on ti ponudi opciju: Dvostruko ili ništa! Umjesto da financijski sustav novcem i kreditima servisira proizvodnju, počeo se baviti izmišljanjem raznoraznih „derivata“, usmjerio se na kratkoročnu dobit, proglasio špekuliranje vrlinom, a pohlepu i stvaranje vrijednosti ni iz čega pretvorio u normu ponašanja.

A to je činio pod ruku s vlašću i mentalitetom masa, prije svega potrošačkom groznicom. Imamo sve više stvari i postali smo njihovi zarobljenici. Oboljeli smo od bolesti koja se zove stufocation, gušenje posjedovanjem nepotrebnih stvari. Taj je proces vrlo opasan. Duh potrošačkog društva bogate je učinio bezobrazno bogatima, a rastući broj ostalih bacio u dužničko ropstvo. Potičući to, političari i bankari su se zaigrali, a ceh podmiruju porezni obveznici.

Kriza - posljedica generiranja ili zaustavljanja ideja
Stanje u svjetskom gospodarstvu posljedica je globalne politike, a ona počiva na uvjerenjima o tome što je poželjno, dobro i korisno, ispravno i prihvatljivo. Ljudi se uvijek ponašaju u skladu s onim u što vjeruju. Zato se kompanija koja dođe u probleme može odlučiti na otpuštanje radnika, prebacivanje proizvodnje tamo gdje je rad jeftiniji, ili može izabrati strategiju bolje izobrazbe djelatnika i jačanja njihove lojalnosti, što će joj povećati kvalitetu i inventivnost, a smanjiti troškove. Sve ovisi o uvjerenju vlasnika i managera. Isto tako političko vodstvo zemlje može jačati utjecaj tako da nagrađuje poslušnike, ili tako da se otvori demokratskim promjenama. Opet, sve ovisi o uvjerenju političara. Kao izlaz iz ekonomskih problema, neka zemlja može izabrati izgradnju snažnog izvoznog gospodarstva (poput Kine), ili despotski sustav oslonjen na represiju (poput Bliskog Istoka), što, ponovno, ovisi o vladajućoj ideologiji. Zato, da bismo promijenili ponašanje, moramo prvo promijeniti uvjerenja, stavove i vrijednosti. Najkraće rečeno, krizu generiraju ili zaustavljaju ideje. One nas pokreću jače od motora.

No imamo li pravih ideja o prevladavanju kriza? Na pretek! Istodobno, s dubinom kriza raste broj proroka koji znaju što treba učiniti. Nevolja je jedino u tome da se većina njih ni oko čega ne uspijeva složiti. Krenimo od ekonomije. Treba li više štedjeti ili poticati potrošnju? Treba li akumulaciju usmjeravati na javne investicije ili jačati infrastrukturu slobodnog poduzetništva? Treba li razvijati, ili ukinuti, praksu liberalnog kapitalizma? Hoće li preokret doći od snaženja, ili slabljenja uloge države u gospodarstvu? Je li rješenje u čvrstoj monetarnoj politici ili nam treba (kontrolirani) rast inflacije?

Jesmo li zaista žrtve?!
Ekonomisti vole teorije po kojima bi na tržištu sve bilo bajka kad zločeste interesne skupine ne bi uspijevale nametati svoje ciljeve (poput vojne i naftne industrije, banaka, osiguravajućih društava i drugih multinacionalnih korporacija). Neki tvrde da je slobodnom tržištu kraj, a neki da će ga tek globalizacija staviti u punu funkciju. Za jedne je monetarna politika ključna, drugi sve nade polažu u fskalnu politiku, treći se kunu da nema rješenja bez poticaja poduzetništva, četvrti su protiv svakog poticaja jer se njime »deformira« sloboda privatne inicijative.

Danas je moderno za sve optuživati medije koji stvaraju javno mnijenje i time utječu na stavove i uvjerenja većine. Duhovni otac New Deala, John Mavnard Kevnes, tvrdio je da političari, a onda i građani, često postaju žrtve zabluda nekog davno mrtvog ekonomiste. Makar i tisuće ljudi vjeruju u budalaštinu, ona i dalje ostaje glupost. No što ako se radi o milijardama ljudi i njihovim (pogrešnim) uvjerenjima koja utječu na ponašanje radnika, managera, demokratskih institucija, banaka i poduzeća? Neki tvrde da smo u nevoljama jer nismo učili na pogreškama iz prošlosti. Zakopamo li malo dublje po asfaltu izvora krize, naići ćemo na tri ključna problema: erozija morala, nevolje tržišne ekonomije, defekti demokracije. Pa krenimo tim smjerom.

Skoro će se svi složiti da je jedan od ključni problema današnjice erozija morala, istinoljublja i uzajamnog povjerenja u politici i u poslovnom svijetu. Ideologija slobodnog tržišta reducirala je sve odnose na transakcije i sebični interes, osjećaj vrijednosti svela na potrošačev izbor. Za Oscara Wildea, cinik je bio čovjek koji svemu zna cijenu, a ničemu vrijednost. Izgleda da smo danas svi postali cinici. Posjedujemo sve više stvari, ali smo svemu uspjeli smanjiti vrijednost.

Zavodljivost „prljavog novca“
Kad zavlada nemoralno ponašanje, slobodno tržište rada, roba i ideja za većinu ljudi postaje glavni izvor »neslobode«. Na njemu se sve može kupiti i prodati, bila to pozicija, vlast, posao, ljubav, moć, položaj, pravda, zdravlje, mladost, sportski rezultat ili sudska presuda. Imaš li dovoljno novaca, možeš se izvući iz svake nevolje. Sve je postalo predmet trgovine pa sveprisutna korupcija najbolje pokazuje što se događa kad se izgubi dostojanstvo, a zavlada primitivna potrošnja i njeno veličanstvo, novac. U takvom okruženju postaje normalno da najbolji pjevač, sportaš ili glumac zarađuje stotinu puta više od najboljeg odgajatelja, učitelja, liječnika ili znanstvenika, jer takav je odnos »ponude« i »potražnje«. Čini se da smo postali žrtve dvojnog morala: navikli smo vjerovati slatkim snovima, a živjeti u gorkoj realnosti. Stalno propovijedamo raj, a prakticiramo pakao. Nije li, na primjer, čudno je da stvari kojima se divimo kod ljudi, a to su dobrota, velikodušnost, otvorenost, poštenje, razumijevanje za druge i osjećajnost uglavnom dovode do neuspjeha u poslovnom svijetu. Istodobno, osobine koje kolektivno preziremo poput grubosti, agresivnosti, zavisti, pohlepe, egoizma, strasti posjedovanja i sklonosti osobnom interesu uglavnom dovode do uspjeha. Dakle, divimo se kvaliteti prve skupine osobina, a zaljubljeni smo u rezultate druge skupine.

Tržište i demokracija pretpostavljaju moralnost svih ljudi, ali sustav teško kontrolira »zločeste«. Politika koja bi to trebala raditi, često je u sprezi s tim zločestima, otvoreno ili suptilno promičući njihove interese. Naime, bez fnancijske podrške koja nerijetko dolazi od najprljavijeg novca, teško je dobiti „demokratske“ izbore. Većina ljudi osjeća da su moralne vrijednosti nestale pa ne čudi rastuća potreba za »duhovnim vođama«, od Pape i Sai Babe do Dalaj Lame. Što je ostalo od starog dobrog fair-playa, solidarnosti, brige za slabe, skromnosti, poštenja i časti? Kako staromodno zvuči Shakespeare kad kaže “izgubim li čast, izgubio sam samog sebe”. Gubimo li sve više sami sebe, a da to niti ne primjećujemo? Ja vjerujem da je izvor kriza zapravo raspad kapitalizma i demokracije u doba općeg moralnog rasula.

Iako se razvijeni svijet kune u demokraciju, svakodnevno raste nezadovoljstvo birokratiziranim i korumpiranim političkim elitama. Jesmo li svjedoci globalne krize demokratskih institucija? Možemo li vjerovati onima koji tvrde da je demokratski sustav u načelu savršen, problem je u njegovoj primjeni? Je li neki sustav dobar, ako daje loše rezultate? Demokracija oko nas sve više liči na parodiju, puna je populizma i ispraznih riječi kojima se stvaraju emocije. Kad nema rješenja, politika se baca na traženje krivaca. Radikalna ljevica ih vidi u vlasnicima kapitala, bankama i njihovim upravljačima. Radikalna desnica za sve optužuje imigrante i ranjive etničke skupine. Čak i umjerene političke stranke pokušavaju jačati pozicije izazivajući svađu sindikata i poslodavaca, ili podupirući sukob državnog i privatnog sektora. Jedni za krizu optužuju državnu upravu, jer je spora i korumpirana, ili javna poduzeća, jer su neefkasni monopolisti. Drugi za probleme okrivljuju pohlepu fnancijskih institucija i neodgovorne korporacije. Treći su ljuti na previsoku javnu i privatnu potrošnju, a četvrti na premalo trošenja. A nitko ne nudi rješenja! Intelektualne elite samo su u jednom suglasne. Najodgovorniji je neuki puk koji ne zna izabrati. Tko im je kriv, imaju vlast za koju su glasali. Kako bi ironično rekao George Bernard Shaw, „demokracija garantira jedino to da se nama neće vladati bolje nego što zaslužujemo.“ Ili, još drastičnije, demokracija je kad mnoštvo nesposobnih izabere nekolicinu korumpiranih.

Bože, sačuvaj nas promjena.
Ta ista demokracija počiva na premisi da je većina uvijek u pravu. Međutim, iskustvo nas uči da su sve progresivne promjene u ljudskoj povijesti inicirale manjine. Postojeće navike, ideje i vrijednosti prvo propituju pripadnici bolje obrazovane, informirane i osviještene manjine, odnosno članovi intelektualne elite. Oni smišljaju ideje, stvaraju inovacije i prvi su advokati potrebnih promjena. Neko im se vrijeme konzervativna većina opire, pokušavajući zadržati postojeće stanje i sustav vrijednosti. S vremenom ta većina ipak podlegne argumentima manjine ili naprosto izgubi sposobnost daljeg opiranja promjenama.

Jesmo li svjedoci takvog povijesnog trenutka u kojem raste uvjerenje da stare boce ne mogu u sebi dobro čuvati novo vino? Kako prepoznati da je nekoj paradigmi istekao rok trajanja? Dan za danom dobivamo manje ili jače signale koji ukazuju na to da je promjena nezaustavljiva. Postepeno raste broj bijesnih pojedinaca koji pružaju otpor, zatim slijede masovna nezadovoljstva, nemiri, štrajkovi i ulični sukobi. Napetost raste i pretvara se u udare, opće proteste, valove izbjeglica, promjene režima, rušenje vladajućih struktura… Uh, reći ćete, nadajmo se da se ništa takvo neće dogoditi. Bože sačuvaj!

Možda je ipak bolje vjerovati da drastična promjena nije nužna. Vrag kojeg poznamo uvijek je bolji od vraga kojeg ne poznajemo. Nije li pametnije raditi sitne reforme, udahnuti novi život starim idejama i koncepcijama koliko god nam se činilo da nisu dobre?

Bojim se da je njihov potencijal potrošen. Kriza koja sada traje već cijelo desetljeće, jača svijest da vraćanje na staro više nije moguće. Čini se da nailazi suton kapitalizma kakvog smo poznavali. Kad se zatresu veliki poput SAD i Kine, sve će se ostalo početi rušiti. Vjerojatni su nemiri i promjene političkih režima i vlada. Klasični pojmovi poput „ljevice“ i „desni-ce“, “kapitalizma” i “socijalizma”, postaju besmisleni, ideologije su se ispremiješale i od ideja ne vide ljude. Treba nam sustav koji istinski u središte stavlja održivi rast, pravednost, poštenje, kvalitetu života i brigu za čovjeka. Borba za opstanak sadašnjeg kapitalizma treba postati šansa da se traže novi, bolji gospodarski i politički obrasci ponašanja. To je bitni zadatak svakog šefa, velikog i malog, poslovnog ili političkog.

Nemojmo proklinjati mrak ako možemo, svatko na svojem mjestu, zapaliti barem malu svijeću.

Srijeda, 11.09.2019. / Velimir Srića, poslovni-savjetnik.com
Oglasnik grupacija:
posao.hr oglasnik.hr auti.hr edukacija.hr
Pomozite poboljšati Posao.hr Pošaljite nam svoje komentare