Super-Priča

Košulja sretnog čovjeka

Možda sam vrlo sretan. Kad bih barem znao što je sreća!

"U mladosti sam mislio da je novac najvažniji na svijetu. Sad znam da je najvažniji" - rugao se Oscar Wilde. Novac može donijeti sretne trenutke, no ne automatski i životnu sreću. Novac je doista važan samo do trena ispunjenja tzv. razine zadovoljenja egzistencijalnih potreba. Bogataš, kralj, predsjednik korporacije imaju mnogo svega, a sreće mogu imati i mnogo, malo i nimalo. Zato oprez s novcima kao ciljem! Cilj je - životna sreća! Od količine novca mnogo je važnije čemu novac služi, način kako se troši. Sreća je u procesima, ne u stanju. Sreća je - što radimo, kako koristimo svoj talent, čime ispunjavamo naše misli i najdublje potrebe, kako se ostvaruju naša životna uvjerenja i vrednote. "Stvarna sreća je mnogo više dar misli i srca nego dar vanjskog svijeta" - pisao je nekad Karel Čapek.

Želiš ostvariti snove? Najprije se moraš probuditi.Razbolio se neki kralj od tuge, upao u neraspoloženje pa ga ništa nije zanimalo ni veselilo. Nije si umio pomoći, nisu u tome uspjeli ni dvorski liječnici. Dolazili su bezuspješno mudraci i zvjezdoznanci, a tajnici i dvorski savjetnici se satraše od brige i traženja rješenja. Predlagali su više zabave, da proda jedan dvorac, da kupi drugi, davali napitke, no uzalud, kralj je bio sve jadniji i tužniji. Konačno netko dočuje za jedan dobar način, pa se svi složiše da ga izvrše: kralju će se vratiti veselje, obuče li košulju sretnog čovjeka. Treba odmah naći takvu košulju! Doglavnici i izaslanici pohitaše svijetom u potragu za doista sretnim čovjekom. Hodali su i hodali, pročešljali gradove i sela, no ne naiđoše na traženu osobu. Svakog je nešto mučilo, nešto do sreće je svakome nedostajalo. Bilo je i sretnih ljudi, nije da nije, ali ne tako sretnih da bi mogli poslužiti kraljevu ozdravljenju. Išli su i tražili izaslanici dalje, sve do jedne sretne prilike. U polju naiđoše na očito sretnog čovjeka, njegove su sretne oči zrcalile njegovu sretnu dušu, pjevao je radosno, radio na polju nedaleko od svoje majušne kuće. Tko god bi ga vidio zaključio bi - to je taj sretan čovjek čija košulja može usrećiti kralja. Objasniše mu izaslanici svoju zadaću i zamole ga košulju. Seljak prekine svoj posao i samo prizna: "Ja ne nosim košulju. Nemam ja ni košulje."