"Griješiti je ljudski" iliti kako narodna mudrost opravdava izostanak razmišljanja

„Griješiti je ljudski" poznata je narodna mudrost i vrlo učestala racionalizacija. Kada to kažemo kao da nam je pola oprošteno. No pogreške koje činimo automatski zbog načina na koji razmišljamo mogu nas dovesti do fatalnih pogrešaka u zaključivanju.

Ljudsko mišljenje sastoji se od dvije velike kategorije misaonih procesa, automatskog i kontroliranog mišljenja. Nakon „pada" biheviorizma i promatranja čovjeka kao crne kutije koja se ponaša isključivo u skladu s okolinskim podražajima, razvoj kognitivne znanosti kao nove paradigme donio je novi pogled na prirodu čovjeka - čovjek je postao misaono biće. Dok je kruti biheviorizam zanemarivao sve misaone procese, kognitivizam je vratio „dušu" čovjekovoj psihologiji. To točno znači da su se u fokusu čovjekova funkcioniranja našle percepcija, motivacija, očekivanja, stavovi i ostali konstrukti koje nosimo u svojim mozgovnim vijugama. No s vremenom i brojnim istraživanjima, prepoznalo se kako je čovjek u biti kognitivna lijenčina koja u većini slučajeva misli automatskim pilotom osim kada je u pitanju nešto osobno i važno. Tada se skida s automatskog pilota te prebacuje na kontrolirano mišljenje i ulaganje truda u razmišljanje.

Automatizam vodi do stereotipa
Poznato je kako raspolažemo s ograničenim mentalnim kapacitetom tj. energijom za percepciju, spoznaju i manipulaciju informacijama te nas ovakav mehanizam mišljenja čuva od sagorijevanja zbog previše informacija. Ipak, kako sve ima svoju cijenu, tako nas automatsko mišljenje često dovodi do stereotipnog razmišljanja, preuranjenog predviđanja i donošenja krivih zaključaka. Jedna od fundamentalnih, što znači bazičnih pogreški u rezoniranju naziva se osnovna atribucijska pogreška. To je jedna vrsta pogreške u zaključivanju koja je toliko bazična i sveprisutna da je sukladno njenoj prirodi nazvana osnovnom ili fundamentalnom. Često ju se može načuti u razgovorima ljudi. Obično ide ovako:,,l ja imam jednu takvu u firmi, ona je takva i takva, ne može to i to, ne podnosim ju... "Teške riječi padaju na račun nečije osobnosti bez da se potroši ijedna minuta na razmatranje okolnosti u kojima se dotična osoba nalazi. Za ponašanje drugih ljudi u pravilu su odgovorne njihove osobine ličnosti koje se često percipiraju nepromjenljivima. Dakle, radi se o objašnjavanju razloga ponašanja drugih ljudi pri čemu se naglašavaju osobine ličnosti (karakter), a podcjenjuje se utjecaj okolnosti, odnosno situacije u kojoj se osoba nalazi. To znači da ćemo ponašanje ljudi koje promatramo, ukoliko se nismo prebacili na kontrolirano mišljenje, pripisati njemu samome i tome kakav je. Nadam se da kao čitatelj ovog teksta uviđate veliki problem s ovakvom vrstom zaključivanja. U čemu je problem s ovom pogreškom? Jednostavno se radi o tome da kada ponašanje drugih pripišemo njihovim osobinama (unutarnja atribucija) teško ćemo povjerovati da se ljudi mogu lako promijeniti. Time se naš zaključak o drugima učvršćuje. Te iste ljude ćemo i dalje promatrati kroz prizmu vlastitih zaključaka i teško ćemo promijeniti naše sheme unatoč suprotnim informacijama koje primamo. Upravo u tome je paradoks - informacije suprotne našem„znanju" o osobi pripisat ćemo kontekstu ili kategorizirati kao iznimke.

Kontekst gledamo samo kada nam odgovara
Ljudi kao ljudi, velik dio vremena posvećuju drugim ljudima. Žive s njima, komuniciraju, ovise, razvijaju se, vole, mrze, stvaraju ih. Ljudi su nam važni i zato mnogo vremena provodimo u razmišljanju o njima. Ukratko, ljudi čine većinu života drugim ljudima i upravo stoga smo svi životni znanstvenici i skloni psihologiziranju. Promatramo ljude, analiziramo ih, želimo predviđati, a ponekad i kontrolirati ponašanje ljudi oko nas. U tome smo amateri jer ne možemo pobjeći od načina na koji automatski mislimo, a koji po prirodi stvari nije sustavno analiziranje podataka i posljedično izvođenje zaključaka. Gledajući zajedno način na koji mislimo i način na koji mislimo o drugim ljudima, osnovna atribucijska pogreška je neizbježna.

Fenomen koji se javlja u paru s osnovnom atribucijskom pogreškom jest razlika u mišljenju osobe koja promatra i koja izvodi neko ponašanje. Možete pretpostaviti da kada smo opažači tuđeg ponašanja činimo osnovnu atribucijsku pogrešku dok, obratno, kao izvođači ponašanja u većoj mjeri uzimamo u obzir kontekst našeg ponašanja i njemu pripisujemo uzročnu ulogu. Naravno, ako se radi o osobnom uspjehu opet se vraćamo osnovnoj atribucijskoj pogrešci i mehanizmu očuvanja vlastitog samopoštovanja.

Ako o osobi imamo mišljenje da je priglupa i nezainteresirana, tako ćemo joj nezainteresirano i pristupiti. Druga osoba sada nas percipira nezainteresiranima i ne trudi se s nama komunicirati.To dovodi do potvrđivanja vlastitog početnog
očekivanja.

Zlo nikada ne dolazi samo
Trenutno je vrlo aktualna tema„parada ponosa". Svaki put kada na„meni" dođe navedena tema, mediji i društvo pršte komentarima i mišljenjima o sudionicima parade ili pripadnicima LGTB zajednice. Prije nekoliko godina bili smo svjedoci nemilog događaja pogibije dvadesetak mladih Nijemaca na jednoj „ljubavnoj paradi" koja se veže uz tehno glazbeni stil. Slijedeći spoznaje iz socijalne kognicije, prije nego što su saznali detalje ove vijesti, mnogi su vjerojatno zaključili kako se radi o „nadrogiranoj i pijanoj hrpi klinaca", a tek kasnije ponovo razmotrili svoj preuranjeni zaključak. Dogodila se situacija koja se naziva efektom krda gdje je dvadesetak mladih izgubilo živote zbog masovne panike sudionika, što nije imalo veze s pojedinim osobnostima već s kontekstom u kojemu su se zatekli. Ukoliko se donosi unutarnja atribucija za cijeli grupu ljudi to se naziva krajnjom atribucijskom pogreškom, pripisivanja osobnih uzroka ponašanja cijeloj grupi ljudi. Ovakav rezon leži u osnovi mnogih stereotipa koji su ogledalo osnovne atribucijske pogreške u mišljenju. „Škoti su škrti", „Francuzi su dobri Ijubavnici"„,Nijemci su hladni" i, naravno, „plavuše su glupe". Slično se dogodilo i s Grčkom koja je optužena da je dužna od pamtivijeka, zanemarujući pritom kontekst ekonomske situacije i odnose s EU, npr. Njemačkom.

Kako stvari u životu obično nisu jednostavne (ili se nama tako čini), jedno zlo nikad ne dolazi samo. Spomenut ću fenomen koji često funkcionira u kombinaciji s osnovnom atribucijskom pogreškom, a on se zove samoispunjavajuće proročanstvo. Naša očekivanja o drugima utječu na način na koji se odnosimo prema njima i samim time izazivaju kod drugih komplementarno povratno ponašanje potvrđujući tako naše početno mišljenje. Jasno je kako ovaj fenomen dovodi do potvrđivanja stereotipa i drastičnog smanjenja šansi da se izbacimo iz ovog začaranog kruga automatskog mišljenja. Npr., ako o osobi imamo mišljenje da je priglupa i nezainteresirana, tako ćemo joj nezainteresirano i pristupiti. Druga osoba sada nas percipira nezainteresiranima i ne trudi se s nama komunicirati. To dovodi do potvrđivanja vlastitog početnog očekivanja. Vratimo li se na „Love parade" i na stvarni uzrok ponašanja mladih koji su izgubili živote, uvidjet ćemo još jedan fenomen u ljudskom ponašanju, a to je efekt krda. U situaciji koja je dvosmislena, kritična ili nejasna, drugi ljudi postaju izvor informacija. Ukoliko tome dodamo i znatnu količinu straha, jasno nam je kako se dogodila ta strašna nesreća. Nažalost, u doista nejasnoj i zbunjujućoj situaciji moguće je da drugi ljudi nisu ništa informiraniji i točniji nego što smo mi sami. Ovisnost o drugima kao pomoći pri definiranju situacije može nas ponekad dovesti do ozbiljnih pogrešaka pogotovo ako su drugi ljudi krivo informirani jer ćemo preuzeti njihove pogreške i kriva tumačenja.

Šlag na torti će svakako biti i primjena znanja o atribucijama na međuljudske odnose. Naime, pokazalo se kako parovi koji češće primjenjuju vanjske atribucije, odnosno, pri tumačenju ponašanja partnera uzimaju u obzir i kontekst, bolje se slažu i zadovoljniji su svojim odnosom. Isto se može generalizirati na prijateljske odnose. Ukoliko imamo tolerancije, shvaćamo kontekst i vidimo situaciju iz perspektive druge osobe, naši odnosi će biti manje konfliktni i više kvalitetni. U konačnici, dovoljno je biti svjestan načina na koji mislimo i uzeti vremena i energije promotriti činjenice i iz perspektive socijalnog konteksta i tada donijeti zaključak. Koliko god naš mentalni kapacitet bio ograničen toliko smo u stanju biti svjesni toga i kontrolirano učiniti razliku. Učiniti razliku. Učiniti razliku...