Prijava
Traži
Iako je dolar ovih dana daleko iznad ovogodišnjih najnižih razina, dubina svjetske gospodarske krize takva je da je i dalje otvoreno pitanje budućnosti dolara kao svjetske rezervne valute.
Većina ozbiljnih analitičara suzdržava se od crnih scenarija za američku valutu, ali je činjenica da se čak i među njima počinju nalaziti oni koji ne izostavljaju mogućnost snažnog topljenja vrijednosti dolara koje će ga zbaciti s trona najvažnije valute na svijetu. Nije riječ o poluanonimnim blogerima niti o uglednim ruskim znanstvenicima koji pretkazuju smrt dolara, ali se uvijek mogu relativizirati njihove “dobre namjere” svojedobno zbog pisanja KGB-ovih priručnika u nekim manje uglednim prošlim vremenima. Među ljudima koji su javno izrazili izniman strah za budućnost dolara čak su i ugledni menadžeri novčanih fondova. Skeptični su, naime, prema izuzetno poticajnoj politici američkih Federalnih rezervi koje, u želji da održe na životu američki financijski sustav i ublaže očekivanu recesiju u američkoj ekonomiji, stvaraju donedavna nezamislive količine novih dolara, kako kod kuće tako i u inozemstvu.
Usto, takva politika FED-a poklopila se s hrabrim sanacijskim i intervencionističkim zahvatima američke fiskalne politike. Barack Obama vjerojatno će samo povećati izdašne sanacijsko-poticajne pakete. A u takvoj situaciji “štancanja” dolara i dubokog posezanja u proračunsku blagajnu (proračunski deficit SAD-a već sada je dramatičan), pod posebno povećalo doći će prevelik američki trgovinski deficit. Amerika je, naime, zemlja koja već desetljećima domaću potrošnju ne može financirati iz domaće proizvodnje. Koristili su svoje veličanstvo potrošača i lik najmoćnije svjetske ekonomije za privlačenje raznoraznih oblika inozemnih investicija. Amerika je sada postala zemlja koja živi na ekspanzivnoj monetarnoj politici, stvaranju domaćeg duga i privlačenju inozemnih investitora, a to je vrlo opasan hod na rubu koji za vrijeme još uvijek aktualne financijske krize i tko zna koliko duboke recesije može čak i vrlo brzo ozbiljno poremetiti odnos ponude i potražnje za dolarima.
Dugoročno gledano, Kinezi i Indijci neće više biti toliko ovisni o američkom potrošaču, odnosu o svom izvozu svega, od jeftinih bicikla do kvalitetnih računala, jer će se američko bogatstvo stvoreno na monetarnoj ekspanziji i dugu preseliti u Kinu i Indiju te će sami Kinezi i Indijci postati kraljevi potrošnje. A ako Amerika ne bude tržišno carstvo koje pokreće izvozne motore mnogih zemalja, onda više neće biti važan ni dolar. Kao što ni Amerikanci više neće biti zanimljivi kao kvalitetni dužnici.
Nova naftna valuta
Kratkoročno gledano, valja naglasiti kako su ove godine američke Federalne rezerve bile u opasnoj dvojbi: trebamo li spasiti ekonomiju ili dolar? Naravno, odlučili su spašavati ekonomiju jer nisu imali drugog izbora. Praktično nepostojanje regula koje bi spriječile stvaranje novog duga raznim oblicima kreativnog knjigovodstva te stvaranje novog novca od strane Federalnih rezervi na raznorazne načine toliko je kompromitiralo američki financijski sustav da su brojne nacije shvatile kako su postale taoci dolara. Svi su prisiljeni imati velike nacionalne rezerve u dolarima, a sada su izloženi novoj vrsti sustavnog rizika. Petrodolare moraju gomilati zemlje neto uvoznice nafte, a sada su zemlje izvoznice nafte počele razmišljati o euru kao novoj naftnoj valuti. Što će biti s gomilama petrodolara?
Većina velikih nacija posjeduje američki dolarski dug u raznoraznim oblicima. Primjerice, poznato je da su azijske zemlje bile jako zabrinute kad su shvatile da su Fannie Mae i Freddie Mac pred pucanjem. Upravo pritisak azijskih zemalja natjerao je Amerikance da spase te dvije agencije, tj. da potvrde da će jamčiti za taj ionako poludržavni biznis. Isto tako, mnoge europske i azijske financijske kuće držale su ili još drže raznorazne oblike izvedenica vezane uz američku financijsku imovinu, pa tako i dolar. Što će biti ako potražnja za tom raznoraznom dužničkom imovinom Amerike nastavi padati?
Odgovori na ta pitanja teoretski su vrlo jednostavni; ako pada potražnja, padat će i dolar. Istina, dramatična deprecijacija dolara nije vjerojatan scenarij, ali je ovo vrijeme krize donijelo toliko nevjerojatnih vijesti da ništa nije isključeno.
Dolar i zlato
Činjenica kako Sjedinjene Države monetiziraju dug (FED kupuje obveznice američkog Treasuryja) te tako udaraju po džepu čak još nerođene Amerikance, lako može promaknuti laiku, ali teško da takvo što nije razlog briga stručnjaka za budućnost veličanstvenog američkog potrošača.
Osjećaj nesigurnosti u svijetu visokih financija došao je tako daleko da su i najodgovorniji ljudi počeli osjećati da se nešto bitno, krupno mora promijeniti. Tako su, primjerice, analitičari Bloomberga dobro primijetili da se guverner Europske centralne banke Jean-Claude Trichete poprilično zaletio kad je, u situaciji opće zbunjenosti razmjerima financijske krize, počeo zazivati čak i sporazum iz Bretton Woodsa, donesen u hotelu Mount Washington u New Hampshireu 1944. godine, a koji je oblikovao globalni monetarni sistem sve do sedamdesetih godina, tj. do Rcharda Nixona koji ga je srušio.
– Možda se trebamo vratiti do prvog Bretton Woodsa, možda trebamo disciplinu. Apsolutno je jasno da financijska tržišta trebaju disciplinu: makroekonomsku disciplinu, monetarnu disciplinu i tržišnu disciplinu – rekao je Trichet. Triceht je, naime, u svojem inzistiranju na disciplini sugerirao žal za postojanjem čvrstih pravila poput onoga o zamjeni dolara za zlato, ali je možda zaboravio pogledati kretanje cijene zlata. A cijena zlata kretala se u posljednjih devet godina od 253 do 1034 dolara, upozorio je profesor sa sveučilišta Columbia Frederic Mishkin te je stoga jasno da bi zlato teško moglo biti osnova monetarne sigurnosti.
Konkretno, za 35 dolara mogla se, prema Bretton Woodsu, dobiti unca zlata, a ostale valute bile su vezane uz dolar uz ugovorene paritete. Bretton Woods služio je razvoju poslijeratne ekonomije kroz izbjegavanje prijeratnih problema kao što su bile ciljane devalvacije, trgovinski blokovi ili visoke tarife. Bretton Woods iznjedrio je institucije kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, koji je nadzirao deficite, sankcionirao devalvacije više od 10 posto i, u punom smislu riječi, šepirio se u sjaju svjetskog financijskog policajca.
Danas su, međutim, problemi puno drukčiji. Amerika je u ratu, ali srce problema je u pohlepi loše nadziranih investicijskih bankara koji su agresivnim kreditiranjem i investiranjem stvorili zastrašujuće mjehure na sekuritizacijskom, nekretninskom i kreditnom tržištu. A to je problem koji se ne rješava tako jednostavno kao što je Nixon srušio Bretton Woods jer se dolar suočio s velikim proračunskim deficitom (posljedicom Vijetnamskog rata), sve većim trgovinskim deficitom kao i deficitom kapitalnog računa. Sve to Amerika ima i danas, ali dolar mora braniti drugim sredstvima.
Gojko Drljača, vecernji.hr
Većina ozbiljnih analitičara suzdržava se od crnih scenarija za američku valutu, ali je činjenica da se čak i među njima počinju nalaziti oni koji ne izostavljaju mogućnost snažnog topljenja vrijednosti dolara koje će ga zbaciti s trona najvažnije valute na svijetu. Nije riječ o poluanonimnim blogerima niti o uglednim ruskim znanstvenicima koji pretkazuju smrt dolara, ali se uvijek mogu relativizirati njihove “dobre namjere” svojedobno zbog pisanja KGB-ovih priručnika u nekim manje uglednim prošlim vremenima. Među ljudima koji su javno izrazili izniman strah za budućnost dolara čak su i ugledni menadžeri novčanih fondova. Skeptični su, naime, prema izuzetno poticajnoj politici američkih Federalnih rezervi koje, u želji da održe na životu američki financijski sustav i ublaže očekivanu recesiju u američkoj ekonomiji, stvaraju donedavna nezamislive količine novih dolara, kako kod kuće tako i u inozemstvu.
Usto, takva politika FED-a poklopila se s hrabrim sanacijskim i intervencionističkim zahvatima američke fiskalne politike. Barack Obama vjerojatno će samo povećati izdašne sanacijsko-poticajne pakete. A u takvoj situaciji “štancanja” dolara i dubokog posezanja u proračunsku blagajnu (proračunski deficit SAD-a već sada je dramatičan), pod posebno povećalo doći će prevelik američki trgovinski deficit. Amerika je, naime, zemlja koja već desetljećima domaću potrošnju ne može financirati iz domaće proizvodnje. Koristili su svoje veličanstvo potrošača i lik najmoćnije svjetske ekonomije za privlačenje raznoraznih oblika inozemnih investicija. Amerika je sada postala zemlja koja živi na ekspanzivnoj monetarnoj politici, stvaranju domaćeg duga i privlačenju inozemnih investitora, a to je vrlo opasan hod na rubu koji za vrijeme još uvijek aktualne financijske krize i tko zna koliko duboke recesije može čak i vrlo brzo ozbiljno poremetiti odnos ponude i potražnje za dolarima.
Dugoročno gledano, Kinezi i Indijci neće više biti toliko ovisni o američkom potrošaču, odnosu o svom izvozu svega, od jeftinih bicikla do kvalitetnih računala, jer će se američko bogatstvo stvoreno na monetarnoj ekspanziji i dugu preseliti u Kinu i Indiju te će sami Kinezi i Indijci postati kraljevi potrošnje. A ako Amerika ne bude tržišno carstvo koje pokreće izvozne motore mnogih zemalja, onda više neće biti važan ni dolar. Kao što ni Amerikanci više neće biti zanimljivi kao kvalitetni dužnici.
Nova naftna valuta
Kratkoročno gledano, valja naglasiti kako su ove godine američke Federalne rezerve bile u opasnoj dvojbi: trebamo li spasiti ekonomiju ili dolar? Naravno, odlučili su spašavati ekonomiju jer nisu imali drugog izbora. Praktično nepostojanje regula koje bi spriječile stvaranje novog duga raznim oblicima kreativnog knjigovodstva te stvaranje novog novca od strane Federalnih rezervi na raznorazne načine toliko je kompromitiralo američki financijski sustav da su brojne nacije shvatile kako su postale taoci dolara. Svi su prisiljeni imati velike nacionalne rezerve u dolarima, a sada su izloženi novoj vrsti sustavnog rizika. Petrodolare moraju gomilati zemlje neto uvoznice nafte, a sada su zemlje izvoznice nafte počele razmišljati o euru kao novoj naftnoj valuti. Što će biti s gomilama petrodolara?
Većina velikih nacija posjeduje američki dolarski dug u raznoraznim oblicima. Primjerice, poznato je da su azijske zemlje bile jako zabrinute kad su shvatile da su Fannie Mae i Freddie Mac pred pucanjem. Upravo pritisak azijskih zemalja natjerao je Amerikance da spase te dvije agencije, tj. da potvrde da će jamčiti za taj ionako poludržavni biznis. Isto tako, mnoge europske i azijske financijske kuće držale su ili još drže raznorazne oblike izvedenica vezane uz američku financijsku imovinu, pa tako i dolar. Što će biti ako potražnja za tom raznoraznom dužničkom imovinom Amerike nastavi padati?
Odgovori na ta pitanja teoretski su vrlo jednostavni; ako pada potražnja, padat će i dolar. Istina, dramatična deprecijacija dolara nije vjerojatan scenarij, ali je ovo vrijeme krize donijelo toliko nevjerojatnih vijesti da ništa nije isključeno.
Dolar i zlato
Činjenica kako Sjedinjene Države monetiziraju dug (FED kupuje obveznice američkog Treasuryja) te tako udaraju po džepu čak još nerođene Amerikance, lako može promaknuti laiku, ali teško da takvo što nije razlog briga stručnjaka za budućnost veličanstvenog američkog potrošača.
Osjećaj nesigurnosti u svijetu visokih financija došao je tako daleko da su i najodgovorniji ljudi počeli osjećati da se nešto bitno, krupno mora promijeniti. Tako su, primjerice, analitičari Bloomberga dobro primijetili da se guverner Europske centralne banke Jean-Claude Trichete poprilično zaletio kad je, u situaciji opće zbunjenosti razmjerima financijske krize, počeo zazivati čak i sporazum iz Bretton Woodsa, donesen u hotelu Mount Washington u New Hampshireu 1944. godine, a koji je oblikovao globalni monetarni sistem sve do sedamdesetih godina, tj. do Rcharda Nixona koji ga je srušio.
– Možda se trebamo vratiti do prvog Bretton Woodsa, možda trebamo disciplinu. Apsolutno je jasno da financijska tržišta trebaju disciplinu: makroekonomsku disciplinu, monetarnu disciplinu i tržišnu disciplinu – rekao je Trichet. Triceht je, naime, u svojem inzistiranju na disciplini sugerirao žal za postojanjem čvrstih pravila poput onoga o zamjeni dolara za zlato, ali je možda zaboravio pogledati kretanje cijene zlata. A cijena zlata kretala se u posljednjih devet godina od 253 do 1034 dolara, upozorio je profesor sa sveučilišta Columbia Frederic Mishkin te je stoga jasno da bi zlato teško moglo biti osnova monetarne sigurnosti.
Konkretno, za 35 dolara mogla se, prema Bretton Woodsu, dobiti unca zlata, a ostale valute bile su vezane uz dolar uz ugovorene paritete. Bretton Woods služio je razvoju poslijeratne ekonomije kroz izbjegavanje prijeratnih problema kao što su bile ciljane devalvacije, trgovinski blokovi ili visoke tarife. Bretton Woods iznjedrio je institucije kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, koji je nadzirao deficite, sankcionirao devalvacije više od 10 posto i, u punom smislu riječi, šepirio se u sjaju svjetskog financijskog policajca.
Danas su, međutim, problemi puno drukčiji. Amerika je u ratu, ali srce problema je u pohlepi loše nadziranih investicijskih bankara koji su agresivnim kreditiranjem i investiranjem stvorili zastrašujuće mjehure na sekuritizacijskom, nekretninskom i kreditnom tržištu. A to je problem koji se ne rješava tako jednostavno kao što je Nixon srušio Bretton Woods jer se dolar suočio s velikim proračunskim deficitom (posljedicom Vijetnamskog rata), sve većim trgovinskim deficitom kao i deficitom kapitalnog računa. Sve to Amerika ima i danas, ali dolar mora braniti drugim sredstvima.
Gojko Drljača, vecernji.hr
Na radnom mjestu
Poduzetništvo
Magazin
HR karijere
Edukacija
Biznis tracheraj
