Prijava
Traži
Prema nedavnom istraživanju časopisa Financial Times, velika većina stanovnika Europe i SAD-a doživljava globalizaciju kao negativnu pojavu, koja jača moć velikih korporacija i čini bogatije još bogatijima. Mnogi građani zahtijevaju od svojih vlada da povećaju poreze za one najbogatije, pa čak i kazne korporativne moćnike koji u ime profita doprinose lokalnoj nezaposlenosti i iskorištavanju jeftinog rada u zemljama trećeg svijeta. Za razliku od zagovornika globalizacije koji smatraju da će neo-liberalizacija pomoći kako bogatima tako i siromašnima, građani Zapadnih zemalja osjećaju se sve nesigurnije, te smatraju kako se šanse ne otvaraju svima nego samo onim najbogatijima.
Slobodno tržište donosi sa sobom veću povezanost, mnogo slobodnih resursa, bilo materijalnih ili ljudskih, koji se mogu realocirati puno brže nego ikada prije u povijesti. Međutim, i konkurencija je sve žešća i mnogi ljudi osjećaju kako je njihov dosadašnji način života ugrožen. Prije svega sigurnost posla ne postoji. Posao se vrlo lako gubi, ne samo na individualnoj nego i na razini cjelokupnih industrija. Pronalazak novog posla zahtijeva i nove dodatne treninge, a za to treba vremena. Novi trošak koji se pojavljuje osobito na razni država je ljudski trošak globalizacije i izgubljena trenutna produktivnost zbog stalne potrebe za novim znanjima.
Europska unija pokrenula je program fleksigurnosti, kojim se omogućava fleksibilnije otpuštanje i zapošljavanje radne snage uz socijalnu sigurnost. Sjedinjene Američke Države daju naknade za nezaposlenost i prepuštaju slobodnom tržištu realokaciju rada i kapitala. Američka paradigma «kreativne destruktivnosti kapitalizma», prema kojoj će oni koji ostanu bez posla zbog pritiska konkurencije vrlo brzo moći naći posao u novim i inovativnijim tvrtkama koje mogu preživjeti u ovakvom okruženju, ne drži vodu. Realokacija kapitala i rada obično znači da je izgubljeno radno mjesto zamijenjeno jeftinijim prekomorskim, koje donosi veće stope profita, a nauštrb lokalnog zapošljavanja.
Kakvu edukaciju zahtijeva globalizacija?
Negativne posljedice globalizacije ostavljaju mnoge lokalne kompanije na milost i nemilost multinacionalnim gigantima. Kako bi smanjili troškove i ostali konkurentni, mnogi mali i srednje-veliki poslodavci pribjegavaju različitim metodama «kreativnog zapošljavanja», ali i rezanju troškova u područjima treninga i obrazovanja svojih ljudi. Oni koji usprkos svemu ulažu u obrazovanje, suočavaju se sa dilemom da li educirati pojedince ili stvoriti zvijezde programe, kao što su npr. interne akademije i sl. Sve to radi se u nadi da će zaposlenici biti spremni za strateške turbulencije koje izaziva proces globalizacije. Međutim, istraživanja pokazuju kako neo-liberalno slobodno tržište stvara sve više nezadovoljnih i demotiviranih radnika.
Prije gotovo jedanaest godina, Warren Bennis, guru modernog menadžmenta upozoravao je na probleme koje velika otpuštanja i česte organizacijske turbulencije imaju na radnu snagu. U svojem intervjuu časopisu Organizational Dynamics izjavio je slijedeće: «...zbog procesa otpuštanja i organizacijskog restrukturiranja, mnogi (zaposlenici op.prev.) iz dana u dan razmišljaju prvenstveno o tome da li su oni slijedeći na listi za odstrel. Kako onda generirati povjerenje u vodstvo u takvom okruženju? Pomislili biste da su to velike organizacije koje pružaju sigurnost posla. Međutim, nije tako. Kada se gubi povjerenje, zaposlenici počinju tražiti nove poslove, a odanost sadašnjim tvrtkama opada.»
Nova paradigma - edukacijska suradnja država i industrija
Jeffrey Pfeffer, profesor na sveučilištu Stanford, u svojoj je nedavnoj kolumni na portalu CNNMoney.com iznio iskustva Južne Koreje u borbi za negativnim posljedicama globalizacije. Tipična neoliberalna privreda suočava se sa problemima strane konkurencije – propadanjem malih i srednje-velikih tvrtki. Oni koji opstaju moraju na sve načine rezati troškove, što dovodi do velikog nezadovoljstva radnika, niskih stopa produktivnost, efektivnosti ali i rasta profita. Prije tri godine, vlada Južne Koreje, u suradnji sa Koreanskim institutom rada, oformila je Centar Nove Paradigme (NPC). Svrha ovog centra, financiranog od strane vlade je istraživanje i konzalting sa ciljem stvaranja novih menadžerskih praksi okrenutih ka zaposlenicima, osobito u malim i srednje-velikim poduzećima.
Kroz članke, treninge, seminare i konferencije, NPC daje besplatne savjete kako pospješiti organizacijsko povjerenje, stvoriti timsku atmosferu, podići nivo zadovoljstva i angažiranosti zaposlenika te poboljšati internu komunikaciju, kako bi zaposlenici znali što su ciljevi kompanije ali i vlastitu ulogu u njihovom ostvarenju.
Južna Koreja, koja je od svojeg osnutka slovila kao bastion neo-liberalizma, i laissez faire ekonomije, u kojoj je kompanijama i tržištu prepuštano odlučivanje o svim aspektima poslovanja, suočila se je sa negativnim posljedicama takve politike. Manje domaće kompanije ne mogu se više nositi sa multinacionalnim gigantima, i mnoge od njih nepovratno propadaju. Uz to, trend stvaranja novih je u opadanju. Upravo zato bila je potrebna suradnja i pomoć države kako bi se pomoglo upravo tim kompanijama. Država ne pomaže stvaranjem tzv. industrijske politike, kojim bi se tvrtkama diktiralo što i kako proizvoditi. Njena uloga je poboljšanje interne organizacije, a strategiju ulaganja u nove proizvode i tehnologije ostavlja i dalje vlasnicima kompanija.
Do sada je NPC pomogao 170 posrnulih kompanija a rezultati njihovog rada su impresivni. Profitne stope povećane su sa prosječnih 7% na 26%. Gotovo za 60% povećala se kvaliteta proizvoda i usluga, te znatno smanjio broj nesreća na radu. Broj sati treninga povećan je za 50%. Pfeffer, koji je imao prilike razgovarati sa nekim od predstavnika kompanija uključenima u program, navodi kako je povećano zadovoljstvo i povjerenje zaposlenika, ali i odnosi sa kupcima te inter-industrijski odnosi.
Jedan od primjera koje navodi Pfeffer je bolnica «Good Morning», u gradu Pyongtaeku koja se je suočavala sa smanjenjem radnih sati ali i nepopunjenim bolničkim krevetima. NPC je stvorio zaposleničke programe kojima se bolničko osoblje educiralo u vještinama njegovanja, upravljanju stresom, stranim jezicima i uporabi kompjutera. Smanjio se broj radnih sati, stvorena su nova radna mjesta a prihod se znatno povećao.
Globalizacija je pokazala svoje zube širom svijeta, i ojačala velike nauštrb malih kompanija. Profiti i nesmiljena konkurencija postaju izgleda jedino pravilo igre na globalnom tržištu. Časopis BusinessWeek u svojem pregledu budućnosti zapošljavanja i općenito poslovanja, usprkos optimizmu ispitanika, daje i porazne statističke podatke. 2006. godine je zadovoljstvo poslom u SAD-u bilo rekordno nisko. Prema istraživanju 5.000 kućanstava samo 47% radnika bilo je zadovoljno svojim poslom dok je taj broj samo deset godina prije iznosio 60%. Uz to, realne plaće i nadnice američkih radnika nisu se mijenjale još od 2000. godine.
Tko zna, možda ćemo u skorijoj budućnosti iz Južne Koreje, osim tehnike i automobila, uvoziti i menadžersku praksu baziranu na poštovanju ljudskog kapitala.
Slobodno tržište donosi sa sobom veću povezanost, mnogo slobodnih resursa, bilo materijalnih ili ljudskih, koji se mogu realocirati puno brže nego ikada prije u povijesti. Međutim, i konkurencija je sve žešća i mnogi ljudi osjećaju kako je njihov dosadašnji način života ugrožen. Prije svega sigurnost posla ne postoji. Posao se vrlo lako gubi, ne samo na individualnoj nego i na razini cjelokupnih industrija. Pronalazak novog posla zahtijeva i nove dodatne treninge, a za to treba vremena. Novi trošak koji se pojavljuje osobito na razni država je ljudski trošak globalizacije i izgubljena trenutna produktivnost zbog stalne potrebe za novim znanjima.
Europska unija pokrenula je program fleksigurnosti, kojim se omogućava fleksibilnije otpuštanje i zapošljavanje radne snage uz socijalnu sigurnost. Sjedinjene Američke Države daju naknade za nezaposlenost i prepuštaju slobodnom tržištu realokaciju rada i kapitala. Američka paradigma «kreativne destruktivnosti kapitalizma», prema kojoj će oni koji ostanu bez posla zbog pritiska konkurencije vrlo brzo moći naći posao u novim i inovativnijim tvrtkama koje mogu preživjeti u ovakvom okruženju, ne drži vodu. Realokacija kapitala i rada obično znači da je izgubljeno radno mjesto zamijenjeno jeftinijim prekomorskim, koje donosi veće stope profita, a nauštrb lokalnog zapošljavanja.
Kakvu edukaciju zahtijeva globalizacija?
Negativne posljedice globalizacije ostavljaju mnoge lokalne kompanije na milost i nemilost multinacionalnim gigantima. Kako bi smanjili troškove i ostali konkurentni, mnogi mali i srednje-veliki poslodavci pribjegavaju različitim metodama «kreativnog zapošljavanja», ali i rezanju troškova u područjima treninga i obrazovanja svojih ljudi. Oni koji usprkos svemu ulažu u obrazovanje, suočavaju se sa dilemom da li educirati pojedince ili stvoriti zvijezde programe, kao što su npr. interne akademije i sl. Sve to radi se u nadi da će zaposlenici biti spremni za strateške turbulencije koje izaziva proces globalizacije. Međutim, istraživanja pokazuju kako neo-liberalno slobodno tržište stvara sve više nezadovoljnih i demotiviranih radnika.
Prije gotovo jedanaest godina, Warren Bennis, guru modernog menadžmenta upozoravao je na probleme koje velika otpuštanja i česte organizacijske turbulencije imaju na radnu snagu. U svojem intervjuu časopisu Organizational Dynamics izjavio je slijedeće: «...zbog procesa otpuštanja i organizacijskog restrukturiranja, mnogi (zaposlenici op.prev.) iz dana u dan razmišljaju prvenstveno o tome da li su oni slijedeći na listi za odstrel. Kako onda generirati povjerenje u vodstvo u takvom okruženju? Pomislili biste da su to velike organizacije koje pružaju sigurnost posla. Međutim, nije tako. Kada se gubi povjerenje, zaposlenici počinju tražiti nove poslove, a odanost sadašnjim tvrtkama opada.»
Nova paradigma - edukacijska suradnja država i industrija
Jeffrey Pfeffer, profesor na sveučilištu Stanford, u svojoj je nedavnoj kolumni na portalu CNNMoney.com iznio iskustva Južne Koreje u borbi za negativnim posljedicama globalizacije. Tipična neoliberalna privreda suočava se sa problemima strane konkurencije – propadanjem malih i srednje-velikih tvrtki. Oni koji opstaju moraju na sve načine rezati troškove, što dovodi do velikog nezadovoljstva radnika, niskih stopa produktivnost, efektivnosti ali i rasta profita. Prije tri godine, vlada Južne Koreje, u suradnji sa Koreanskim institutom rada, oformila je Centar Nove Paradigme (NPC). Svrha ovog centra, financiranog od strane vlade je istraživanje i konzalting sa ciljem stvaranja novih menadžerskih praksi okrenutih ka zaposlenicima, osobito u malim i srednje-velikim poduzećima.
Kroz članke, treninge, seminare i konferencije, NPC daje besplatne savjete kako pospješiti organizacijsko povjerenje, stvoriti timsku atmosferu, podići nivo zadovoljstva i angažiranosti zaposlenika te poboljšati internu komunikaciju, kako bi zaposlenici znali što su ciljevi kompanije ali i vlastitu ulogu u njihovom ostvarenju.
Južna Koreja, koja je od svojeg osnutka slovila kao bastion neo-liberalizma, i laissez faire ekonomije, u kojoj je kompanijama i tržištu prepuštano odlučivanje o svim aspektima poslovanja, suočila se je sa negativnim posljedicama takve politike. Manje domaće kompanije ne mogu se više nositi sa multinacionalnim gigantima, i mnoge od njih nepovratno propadaju. Uz to, trend stvaranja novih je u opadanju. Upravo zato bila je potrebna suradnja i pomoć države kako bi se pomoglo upravo tim kompanijama. Država ne pomaže stvaranjem tzv. industrijske politike, kojim bi se tvrtkama diktiralo što i kako proizvoditi. Njena uloga je poboljšanje interne organizacije, a strategiju ulaganja u nove proizvode i tehnologije ostavlja i dalje vlasnicima kompanija.
Do sada je NPC pomogao 170 posrnulih kompanija a rezultati njihovog rada su impresivni. Profitne stope povećane su sa prosječnih 7% na 26%. Gotovo za 60% povećala se kvaliteta proizvoda i usluga, te znatno smanjio broj nesreća na radu. Broj sati treninga povećan je za 50%. Pfeffer, koji je imao prilike razgovarati sa nekim od predstavnika kompanija uključenima u program, navodi kako je povećano zadovoljstvo i povjerenje zaposlenika, ali i odnosi sa kupcima te inter-industrijski odnosi.
Jedan od primjera koje navodi Pfeffer je bolnica «Good Morning», u gradu Pyongtaeku koja se je suočavala sa smanjenjem radnih sati ali i nepopunjenim bolničkim krevetima. NPC je stvorio zaposleničke programe kojima se bolničko osoblje educiralo u vještinama njegovanja, upravljanju stresom, stranim jezicima i uporabi kompjutera. Smanjio se broj radnih sati, stvorena su nova radna mjesta a prihod se znatno povećao.
Globalizacija je pokazala svoje zube širom svijeta, i ojačala velike nauštrb malih kompanija. Profiti i nesmiljena konkurencija postaju izgleda jedino pravilo igre na globalnom tržištu. Časopis BusinessWeek u svojem pregledu budućnosti zapošljavanja i općenito poslovanja, usprkos optimizmu ispitanika, daje i porazne statističke podatke. 2006. godine je zadovoljstvo poslom u SAD-u bilo rekordno nisko. Prema istraživanju 5.000 kućanstava samo 47% radnika bilo je zadovoljno svojim poslom dok je taj broj samo deset godina prije iznosio 60%. Uz to, realne plaće i nadnice američkih radnika nisu se mijenjale još od 2000. godine.
Tko zna, možda ćemo u skorijoj budućnosti iz Južne Koreje, osim tehnike i automobila, uvoziti i menadžersku praksu baziranu na poštovanju ljudskog kapitala.
Mr. sc. Ratka Jurković
Izvor: www.svanconsulting.com
Na radnom mjestu
Poduzetništvo
Magazin
HR karijere
Edukacija
Biznis tracheraj
