Posljednji slobodni ljudi na Zemlji

Oni ne znaju što je auto, TV, posao...

Oni ne znaju što je auto, TV, posao...

Izgubljeni narodi ili izgubljena plemena su zajednice koje žive bez bilo kakvog dodira sa civilizacijom, bilo svojom voljom ili stjecajem okolnosti. Nečesti vizualni kontakti, pa čak i nasilno susretanje jedini su načini i razlozi zbog kojih uopće znamo da postoje.

Ovi ljudi su svojevrsni dokaz da se zaista može živjeti drugačije.Uglavnom nastanjuju izolirane 'otoke', nepropusne džungle Južne Amerike, Indonezije i Indije. Izolacija kojom su obavijeni, kako smo rekli nastala je uglavnom sasvim slučajno, ali neka plemena, kao što su Sentinelesi sa Andamanskog otočja nasilno su, u više navrata, dali do znanja da ih se klonimo. Čak je i popis stanovništva obavljen „brojanjem iz daljine“, pri čemu je izbrojeno 39 pripadnika, iako se misli da ih ima najvjerovatnije oko 300, a po nekim procjenama i 600.

Većina ovih plemena su veoma primitivna, neka čak ne poznaju rukovanje vatrom, a osnovni način na koji preživljavaju su lov i sakupljanje plodova voća. Treba istaknuti da niti jedno izgubljeno pleme ne poznaje poljoprivredu.

Smatra se da je broj ljudi koji žive potpuno nesvjesni moderne civilizacije približan cifri od 10.000. Neka plemena broje tek desetak pripadnika, dok neka, kao što je pleme Hi Merima iz Amazone broje preko tisuću i 500 ljudi.

Priroda odnosa ili nedostatka istog sa ovakvim zajednicama tema je mnogobrojnih rasprava, pogotovo u Brazilu, državi sa najvećim brojem izgubljenih plemena na planeti. Trenutno preovladava politika nekontaktiranja ili izbjegavanja, zbog prava na samoopredjeljenje naroda koje je uvučeno u cijelu priču.

U Brazilu čak postoje rezervati sa točno naznačenim teritorijama kojima „obični“ stanovnici ne smiju prilaziti.

Jedan od ključnih problema koji zaštitnici ovih plemena ističu je imunitet na bolesti moderne civilizacije koji najvjerovatnije ne posjeduju pripadnici izgubljenih zajednica.

Zanimljiva je fascinacija civilizacije ovom pojavom i težnja da se sačuvaju ostaci naše prošlosti koji žive danas, pored nas u 21. vijeku. Oni su svojevrsni dokaz da se zaista može živjeti drugačije, i da je tehnologija zadebljala granicu između naše stvarne prirode i onoga što smo postali danas.

Postoji doza romantike i neopisivog dodira sa stvarnošću kada ugledamo pripadnike svoje vrste koji nisu upoznati sa pojmovima kao što su automobil, TV ili posao. Dovoljno da se zapitamo tko smo zaista: najnaprednija vrsta na planeti ili jednostavno vrsta koja i ne odskače daleko od ostatka životinjskog carstva, ali zaslijepljeni našim tehnološkim dostignućima možda izgubismo dodir sa Majkom prirodom.

Ne mislimo zagovarati povratak u prehistorijsko doba, ali veza sa prirodom ne mora značiti opraštanje od mobitela ili računala već jednostavno prepoznavanje kolijevke iz koje smo došli i odavanje priznanja njoj, ne samo formalno nego i kroz djela.

VIDEO:

Ponedjeljak, 16.01.2012. / Irvin Pekmez, source.ba