50-godišnja Šibenčanka spakirala je kofere i otišla u Britaniju te je rekla da se nikad neće vratiti. Što ju je natjeralo na ovaj potez?

Foto: Privatni arhiv; Slobodna Dalmacija

50-godišnja Šibenčanka spakirala je kofere i otišla u Britaniju te je rekla da se nikad neće vratiti. Što ju je natjeralo na ovaj potez?

‘Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, mržnje i neću se nikada vratiti.’ 

Tisuće mladih je otišlo iz Hrvatske u potrazi za boljim životom. Međutim, u posljednje vrijeme odlaze i ljudi u pedesetima, šezdesetima... Što tjera hrvatske građane da i u ozbiljnim godinama ostave sve i upute se u nepoznato, novinari Slobodne Dalmacije pitali su Višnju Drmić (50) iz Šibenika, koja je spakirala kofere i uputila se u Veliku Britaniju gdje s djecom želi početi neki novi, bolji život.

–‘Kada to pitate ženu od 50 godina, sigurno je da iza toga mora stajati neki dobar razlog. Majka sam triju kćeri, najstarija ima 32 i udata je. Druge dvije se još školuju, jedna je na fakultetu, a druga u srednjoj, maturantica. Kako se obje školuju u Splitu, to je zahtijevalo ne samo odvojen život nego i dobru financijsku konstrukciju. Tri godine smo izdržale... pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas’ – kaže Višnja, navodeći da bez obzira na trud ne bi uspjele preživjeti u Hrvatskoj.

 

Znači financije su presudile da odete iz zemlje?

–'Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.'

 

Izabrali ste posao njegovatelja?

– Da, ali najprije sam morala proći stručno obrazovanje za njegovatelja, polagati ispit kako bih dobila certifikat. U Ujedinjenom Kraljevstvu je velika potreba za njegovateljima, no kod njih je sustav drukčije ustrojen. Njegovatelji nisu medicinska pomoć već pomoć pri svakodnevnom životu. To nije moje zanimanje, ali shvativši da je edukacija kvalitetna i da u tom poslu nema puno troškova jer živite kod klijenta, osiguran je smještaj i hrana, odlučila sam se na taj korak.

 

Britanija slovi kao skupa zemlja, posebice za stanovanje. Kakva su vaša iskustva?

– Sada znam da sam došla s predrasudama. I to mnogima. Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. 

 

Kako je bilo kad ste se opraštali od prijatelja, poznanika...?

– Svoje prijatelje sam okupila zadnju večer. Nije bilo lako. Neki su se veselili što idem, neki su bili razočarani, a neki tužni. Ako sam ja odustala od ostanka u Šibeniku i Hrvatskoj, rekli su, mogu onda svi odustati. Koliko je to kompliment, sami procijenite.
  

Što vam je smetalo u Hrvatskoj?

– Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, "fake news"... jesam li nešto zaboravila?
 

I kakvi su prvi dojmovi života u Britaniji?

– Sjajni. Kada sam sletila i išla na podzemnu, do terminala za bus, prišao mi je djelatnik, uniforma aerodroma Heathrowa, pitao me može li kako pomoći, sigurno sam izgledala uplašeno. Gledala sam ljude oko sebe, svi su se smješkali. Mislila sam što je ovim ljudima, na čemu su? Na terminalu gdje se čeka bus, ista situacija, pitaju trebam li pomoć.

 

Moram vas pitati, planirate li se vratiti u Hrvatsku?

– Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. "I hope" (nadam se).

 


Članak u cjelosti pročitajte na: slobodnadalmacija.hr

 

Utorak, 12.03.2019.