Mobbing ili psihološki teror

Svaki čovjek barem jednom u svom životu iskusi neku vrstu mobbinga. Važno je znati i koje su etape i faze mobbinga.

ETAPE MOBBINGA
Talijanski znanstvenik Ege H. opisao je faze mobbinga:

  1. Ključni događaj - Individualizira se žrtva i na nju se usmjeruje cjelokupni konflikt. Cilj jc zlostavljača uništiti protivnika, konflikt se ne odnosi samo na posao nego i na privatni život.
  2. Ciljani početak mobbinga - mobbing započinje aktivnostima koji stvaraju kod žrtve osjećaj nelagode. Žrtva postupno shvaća što se događa i da je ona određena da bude meta napada.
  3. Psihosomatski simptomi - počinju nesanice, žrtva se budi iz sna i proživljava ili zamišlja situacije na poslu i svađe sa nadređenim.
  4. Zakazuje u ustanovi sustav za upravljanje ljudskim resursima. Negira se problem žrtve. Žrtva počinje odlaziti na bolovanje. Važno je napomenuti daje u mnogim primjerima mobbinga riječ o osobama koje, dok nisu postale žrtve mobbinga, nisu imale niti jedan dan bolovanja.
  5. Pogoršava se psihičko i fizičko stanje žrtve.
  6. Isključenje iz radne sredine (nalaženje drugog posla ili umirovljenje) ili planiranje ubojstva zlostavljača ili samoubojstvo.

TKO JE NAJČEŠĆA ŽRTVA?
Statističke analize pokazuju da su žrtve mobbinga najčešće:
Poštenjaci - osobe koje su prijavile nepravilnosti u radu, odnosno nepoštivanje zakona, koje su uočili u svojoj ustanovi.
Mlade, tek zaposlene osobe, jer jc uvriježeno mišljenje da takvi trebaju svašta pretrpjeti.
Starije osobe pred mirovinom - one imaju slabiji ritam rada, nisu više motivirane za nova profesionalna usavršavanja, a smatra se da imaju previsoka primanja.
Osobe koje traže neke promjene, npr. nove instrumente rada - novi software, nove kompjutere - i više samostalnosti u radu.
Fizički invalidi.

Mnoge osobe trpe stalno ometanje šefa, ali onog trenutka kad su očajnički izrazile svoje nezadovoljstvo, postaju nepotrebne i suvišne.

Faze koje razlikujemo kod žrtve mobbinga su:

  1. Početno samookrivljivanje: "Ne razumijem što se zbiva."
  2. Osamljenost. Često i ne pričaju nikome što se događa, ni obitelji ni prijateljima. Često se srame i boje se da im drugi ne bi vjerovali. Obitelj katkad čak napada žrtvu - to se naziva dvostruki mobbing. Dvostruki mobbing je situacija u kojoj žrtva mobbinga, svakodnevno maltretirana na radnom mjestu, gubi potrebnu potporu svoje obitelji i izložena je njihovim dodatnim napadima, što je još više uništava.
  3. Osobno obezvrjeđivanje: "Nisam na razini te situacije." Tu dolazi i do pojave tzv. opsesivne ideacije, tj. žrtva stalno i jedino razmišlja o onome stoje muči.
  4. Promjene ponašanja: Seksualni problemi - žrtva mobbinga nema želje za seksom; Pretjerano uzimanje alkohola ili sl.; Agresivnost prema bližnjima.

NEKE KARAKTERISTIKE ZLOSTAVLJAČA I ŽRTVE
Zlostavljač - Često najvažnija karakteristika ličnosti zlostavljača je egocentričnost. Ima sliku o sebi kao o osobi koja smatra da joj svi moraju dati ono što traži, da joj svi trebaju biti zahvalni za ono stoje učinila za ustanovu, a zapravo takve osobe imaju iskorištavajući odnos prema drugima. Takva je osoba nesposobna za empatiju, ne može se uživjeti u probleme i osjećaje drugih. Krivnja je uvijek na drugima, često s paranoidnim karakteristikama. Te osobe smatraju da su je žrtve htjele napasti, a ne da je obratno.
Žrtva - S druge pak strane čini se da su idealne žrtve one osobe koje su odgovorne, motivirane za rad, uredne, savjesne, osjetljive na priznanje i na kritiku i s visokim osjećajem za socijalnu pravdu. Njihova reakcija na nepravedno okrivljivanje nije napad već dvojba jesu li dobro obavili posao, a posljedica toga je povećanje napora da zadovolje zlostavljača. Čak i kada je činjenica da su postali žrtve jasna i njima i drugima, mjerenje da će pravda prije ili poslije doći do izražaja čini ih zakočenima, i to ih sprječava da poduzmu akcije.

Žrtve mobbinga vrlo često kao posljedicu mobbinga navode i pomanjkanje asertivnosti, odnosno navode da su pasivni u socijalnim odnosima: dopuštaju da drugi krše njihova prava, ne uspijevaju realizirati svoje planove, osjećaju se frustrirano i anksiozno, dopuštaju drugima da odlučuju u njihovo ime. Može se reći da žrtva dugotrajnog mobbinga ima dosta negativnu sliku o sebi, tj. vrlo nisko samopoštovanje.

KAKVA JE PREVENCIJA MOGUĆA U RADNOJ SREDINI?
Cilj primarne prevencije je spriječiti pojavu patoloških slučajeva uzrokovanih mobbingom, a da bi se to postiglo, potrebno je:

  • optimizirati radni ambijent
  • optimizirati radno vrijeme
  • aktivirati stalni proces izmjene informacija dvosmjerno - i odozgo prema dolje, i obrnuto
  • omogućavati svima stručno osposobljavanje i usavršavanje
  • promovirati kulturu koja daje prednost poštivanju ljudskog dostojanstva, obeshrabrujući svaki oblik psihološkog nasilja
  • educirati i informirati sve zaposlene o mobbingu i njegovim posljedicama
  • u kolektivne ugovore i u pravilnike o radu ugraditi klauzule koje reguliraju mobbing i navode kazne za pojedina neetična ponašanja i diskriminaciju.

MOGUĆE DIJAGNOZE KOD ŽRTVE MOBBINGA
Za zdravstvene smetnje uzrokovane mobbingom najčešće se postavljaju dijagnoze:

  1. Poremećaj prilagodbe - u oko 92% slučajeva mobbinga. To je oštećenje socijalnog ili radno-akademskog funkcioniranja. Očituje se u anksioznosti i depresivnom raspoloženju. Simptomi obično ne traju dulje od šest mjeseci.
  2. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) - u oko 8% slučajeva mobbinga. Traumatski događaji proživljavaju se na sljedeći način: nametljiva sjećanja na događaj, ponavljanje uznemirujućih snova o događaju, halucinacije o događaju, stres pri događajima koji podsjećaju na traumatski događaj, nastojanje da se izbjegnu mjesta i osobe koje podsjećaju na traumu, osjećaj besperspektivnosti, ispadi ljutnje, a katkad je prisutna nesposobnost prisjećanja nekog važnog elementa traume.

POMOĆ ŽRTVI MOBBINGA
Žrtvi treba izreći ove najvažnije savjete:

1. Ne popustiti i ojačati sebe. Ne donositi nagle odluke i ne napustiti radno mjesto.

2. Prikupiti informacije. Sustavno zapisivati podatke o mobbingu koje će biti važne za budući odštetni zahtjev:

  • sve o zlostavljaču - potrebno je znati sve o neprijate-lju;
  • sve o radnoj sredini - važno je znati je li mobbing uobičajena strategija za oslobađanje od nepoželjnih zaposlenika u toj ustanovi;
  • sve privatne relevantne informacije - mobizirajuće aktivnosti (datum, sat, mjesto, događaj, prisutni ljudi), psihofizičke posljedice (kad je bila nesanica, i sl.), posljedice po socijalne odnose (kad je u obitelji bila svađa zbog posla, i sl.), dijagnosticirati sve psihofizičke i socijalne posljedice u nekoj ustanovi koja se bavi žrtvama mobbinga.

Važno je sljedeće: žrtva treba biti oprezna i ne tražiti informacije od osoba bliskih zlostavljaču. Dobro je kontaktirati druge osobe koje imaju isti problem ili su ga imale u prošlosti. Ocijeniti postoji li antisindikalno držanje unutar ustanove. Arhivirati sve dokumente, pisma i sl. koji potkrepljuju mobbizirajuće situacije.

Žrtve mobbinga često kao posljedicu mobbinga navode i pomanjkanje asertivnosti, odnosno navode da su pasivni u socijalnim odnosima. Može se reći da žrtva dugotrajnog mobbinga ima dosta negativnu sliku o sebi.3. Žrtvi su potrebni saveznici, svjedoci i pomoć. Žrtvi mogu pomoći starije kolege koji su zaštićeni, sindikat, liječnik, psiholog ili psihijatar, odvjetnici i potrebno je kreirati klan protiv zlostavljača.

4. Udaljavanje s radnog mjesta. Kada stres i naoetost postanu neprihvatljivi, bolje je otići na bolovanje. Čak je dobro i napustiti posao trajno ako žrtva počinje razmišljati o ubojstvu zlostavljača ili samoubojstvu. No treba imati na umu daje napuštanje posla u svakom slučaju poraz za žrtvu, jer se ona povlači ostavljajući zlostavljača nekažnjenog. To je udarac na samopoštovanje žrtve.

Tagovi: mobbing, radno okruženje, loš menadžment, loša odluka, kolegijalnost
Petak, 26.08.2011. / mr. sc. Dario Miletić, tajnica.hr