Firme koje brinu o ljudima, bolje zarađuju

Viša predavačica na Stručnim studijima Sveučilišta u Splitu, asistentica na Medicinskom fakultetu, stalna sudska vještakinja, predsjednica udruge “Zdravi grad”, supruga i majka dviju kćerki, 28-godišnje Sandre i 15-godišnje gimnazijalke Karle – ona je, dakle, sve to, a ime joj je Andrea Russo.

I, kako bi to u prijepodnevnim TV reklamama, kazali: to nije sve! Žena je upravo doktorirala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i to na vrlo intrigantnu i, rekli bismo, vrlo životnu temu “Psihološko zlostavljanje na radnome mjestu – Izrada i validacija mjernog instrumenta”.

Prevedeno na laički jezik, riječ je o znanstveno utemeljenom upitniku za ranu detekciju poremećaja međuljudskih odnosa u organizacijama, što bi trebalo pomoći tvrtkama, odnosno drugim javnim ustanovama da na vrijeme interveniraju i spriječe kulminaciju tih događaja i na taj način pridonesu boljoj radnoj atmosferi i, na koncu, rezultatima.

Tvrtke u strahu
– Svaka tvrtka koja teži uspjehu trebala bi jedan takav upitnik podijeliti svojim zaposlenicima, samo se većina rukovoditelja privatnih i javnih tvrtki boji anonimnih razmišljanja svojih zaposlenika – ističe naša sugovornica, koja je u malo godina života (da sad ne idemo u detalje!), jako puno postigla.S obzirom da je njezini studenti u anonimnim anketama ocjenjuju natprosječno dobrim ocjenama, a da je udruga kojoj je na čelu jedna od najuspješnijih u regiji pa i šire te joj obitelj dobro funkcionira – logično je pitanje: kako ona sve to stigne? Ili banalnije: tko joj čisti kuću, tko joj kuha... dok ona obavlja sve te brojne obaveze, i to vrlo uspješno?

– Kućna pomoćnica. Već duže vremena, čak i kad sam puno manje radila, imam kućnu pomoćnicu i smatram da od njezina angažmana imamo obostranu korist. Kućni poslovi, po meni, gubljenje su vremena i nije nikakav luksuz imati kućnu pomoćnicu niti je veliki trošak za osobe koje puno rade i nemaju vremena za kućanske poslove, a dobro dođe i tim ženama da nešto zarade.

Smatram da bi to trebale raditi sve žene koje si to mogu priuštiti – bez lažne skromnosti kazala je naša sugovornica, koja radije vrijeme kod kuće provodi razgovarajući i družeći se s članovima svoje obitelji, nego brišući prašinu. Naime, obitelj joj je na prvome mjestu i vrlo joj je važno da na tom polju stvari funkcioniraju.

– Oduvijek sam smatrala da nije važna količina, nego kvaliteta vremena provedenog s obitelji. U svakom trenutku znam gdje su mi kćerke i što rade, čak i kad sam zbog priprema za doktorat više boravila u Zagrebu ili bila na putovanjima, uvijek sam bila u tijeku zbivanja, u kući i školi...

Razgovaramo o bitnim stvarima, igramo se, a suprug i ja smo nastojali da nam godišnji odmori uvijek budu zajednički. Trudimo se i da bar jedan dan u tjednu odemo nekamo na zajednički izlet i druženje. I ljeti i zimi idemo u Gorski kotar i tako je zadnjih 18 godina... Tijekom dana čujemo se više puta pa smo kad se nađemo predvečer zaokružujemo naše priče – kazuje Andrea, koja ipak nije potpuno oslobođena obavljanja kućanskih poslova.

– Uvečer kuhamo za sutra. Suprug jede isključivo makrobiotičku hranu kao i starija kći, pa su naši ručkovi 90 posto makrobiotički. Mlađa kćerka jede nakon škole kod bake i djeda, koji su je čuvali dok je bila mala i puno su mi pomogli – kaže Andrea.

Mijenja se svijet rada
Koje su joj daljnje ambicije na profesionalnom planu?

– Sad na Medicinskom fakultet slijedi docentura, mislim se dalje profesionalno razvijati na povezivanju medicine i ekonomije, različitih psihosomatskih bolesti i poremećaja, koji su u porastu, i njihovim odnosom na proces rada.

Taj svijet rada se značajno promijenio, ali ljudima je malo poznato da je komunikacija unutar tvrtke ono što stvara profit, a ne nečija fizička snaga. Važni su dobri međuljudski odnosi koji dovode do zadovoljstva i u takvim firmama je znatno manje bolovanja, nema dišpeta, dupliranja poslova, jer ljudi komuniciraju, pomažu se međusobno.

Kad se educira vodstvo o tome što im je činiti da bi tvrtka bolje funkcionirala i da bi ljudi bili motiviraniji, onda je puno ugodnije raditi. Naša je udruga prošle godine bila u velikoj ekonomskoj krizi, ali nikome nije palo na pamet napustiti je, možda baš zbog dobre atmosfere. Imamo šest stalno zaposlenih i mnoštvo volontera – ističe naša sugovornica. Dodaje da joj je, uz obitelj, tim ljudi u udruzi, kojoj je na čelu puno desetljeće od kada je i osnovana, izuzetna podrška i radost.

Efikasna tvrtka, sretniji zaposlenici
Kako učiniti tvrtku efikasnijom, a njezine zaposlenike sretnijima? Russo ima nekoliko prijedloga, no za postići cilj trebala bi dugotrajnija edukacija:

educirati rukovoditelje i osvijestiti ih da je isplativije da budu voditelji, a ne šefovi
ukinuti sve moguće zabrane i prijetnje otkazima, kao i strahove
poticati kreativnost ljudi, x stvoriti atmosferu uvažavanja kolega
dijeliti informacije, a ne ih sebično čuvati za sebe misleći da smo tako jači
širiti i pozitivne vijesti
svi zaposlenici (od čistačice do direktora) trebaju znati misiju organizacije i pridonositi njezinom ostvarivanju
omogućiti ljudima slobodu djelovanja unutar njihovog radnog mjesta.
pružiti zaposlenicima mogućnost kontinuiranog osobnog i profesionalnog napretka.
nesporazume odmah rješavati u odvojenoj prostoriji 1:1, bez napada i kritike na drugu osobu. Znači govoriti iz pozicije “ja”

Vještakinja za mobing
Premda je educirana za vještačenje žrtava mobinga u klinici Luigi Devoto u Milanu, Andrea Russo kaže da nije imala osobnu motivaciju za tu vrstu usavršavanja. Nad njom se, kaže, nikada nije vršio mobing, ali su joj probleme znali raditi nestručni šefovi i ne baš uvijek poticajno radno okruženje.

Osim toga, zaključuje kako bi u nekom drugome mjestu, a ne Splitu, zasigurno i brže napredovala, te na tom putu osjećala manje zavisti i spoticanja nogu. No, možda baš zato, njezin je uspjeh još veći.
Banovina nije za nju

Andrea Russo nakon diplome volontirala je u Zajednici “Susret”, koju je tada vodila Bernardica Juretić, te u Službi za psihosocijalnu pomoć gdje je radila s izbjeglicama. Neko vrijeme radila je na zamjeni u jednoj solinskoj školi, da bi nakon toga otišla u Ligu za borbu protiv narkomanije.

Sljedeća stepenica bila je Banovina – zgrada splitske gradske uprave, gdje je “uletjela” kao zamjena, a potom dobila i stalni posao u Uredu za zdravstvo i socijalnu skrb.

No, 2002. šokira kolege najavom otkaza
– Bila sam u to doba savjetnica članovima Poglavarstva, s visokim koeficijentom, no vidjela sam da to nije ono što želim u životu. Otišla sam na tadašnje Veleučilište, na manju plaću i određeno radno vrijeme.
Iako je to bio svojevrstan rizik, suprug me podržao i nikada nisam požalila zbog te odluke.

Nakon što se Veleučilište raspalo, odlazim raditi na Sveučilište, upisujem doktorat, pišem znanstvene radove i cijelo vrijeme vodim Udrugu – kaže Andrea.