Povezivanje prirodno nepovezivog

GrupaNa koji način od prosječne skupine ljudi možemo dobiti natprosječne rezultate te pobuditi inovativnost za koju prije nisu ni znali da posjeduju? Može li svaki čovjek biti kreativan? Odgovor na ova pitanja su tehnike kreativnog mišljenja. Jedna od njih je sinektika.

Danas se sinektika smatra drugom najraširenijom grupnom tehnikom nakon brainstorminga (oluje mozgova). Za primjenu sinektike je posebno važno sinektičko razmišljanje. Sinektičko razmišljanje je proces otkrivanja veza koje su zajedničke između prividno nepovezanih elemenata. Grupa dolazi do rješenja pomoću mnogih analogija koje traži, mijenja i zamjenjuje, sve dok ih ne dovedu do novog, inovativnog rješenja. Maksimalan broj različitih zanimanja unutar jednog tima u sinektici je 6 do 8. U praksi ipak najčešće prevladava jedno zanimanje.

Sinektika - nastavak brainstorminga
Sinektika je grupna tehnika kreativnog mišljenja. Izraz sinektika dolazi od grčke riječi synectikos što znači povezati različito, tj. povezati ono što je do sada bilo nepovezano. Tehniku su 1960. godine razvili William J. Gordon i G. Prince kao istraživači u Grupi za inventivni dizajn (Invention Design Group) u konzultantskoj kući Arthur D. Little kao nastavak ili proširenje brainstorminga. Od oluje mozgova je dosta duža i značajno kompliciranija. Obično traje dulje od 120 minuta. Druga razlika je što uvodi analogije (metafore) i strukturu u proces generiranja novih ideja. Analogije su glavno oružje sinektike.

Faze sinektike
Sinektika se odvija u tri faze:

1.) upoznavanje s problemom,

2.) odlaganje problema i traženje analogija, te

3.) povezivanje.

Prva faza je faza upoznavanja s problemom i sastoji se od upoznavanja tima s problemom koji se rješava. U ovoj fazi se svakom novom članu tima objašnjava sinektika kao tehnika za generiranje novih ideja. Sudionici se upoznaju s fazama koje slijede, s pravilima i terminologijom. U ovom slučaju polaznici cijelo vrijeme ne znaju koji problem zapravo rješavaju.

Druga faza je odlaganje problema i traženje analogija. U ovoj fazi je najvažnije što više potisnuti problem koji se rješava. Cilj je pronaći analogije koje asociraju na početni problem. Analogija mora biti takva da što bolje supstituira problem. Analogije su bitne kako bi se napravio svojevrsni svjesni odmak od početnog problema. Sinektika je, između ostalog, dobra i za izbjegavanje pogrešaka nepotpunog nabrajanja, jer uključuje i one mogućnosti koje su nam pri promatranju početnog problema nezamislive ili vrlo teško zamislive. Najhitnije je kako cijelo ovo vrijeme više ne rješavamo polazni problem, već problem koji predstavlja analogija.

Treća faza je povezivanje. Cilj povezivanja je vratiti se iz područja mašte, fikcije i sanjarenja u područje realnosti, stvarnosti i u okvire našeg polaznog, početnog problema. U fazi povezivanja radimo projekciju svih analogija natrag na naš originalni problem. Dakle, sve ono što smo primijenili kako bismo riješili problem na analogiji sada koristimo na originalnom problemu.

Što apsurdnije to bolje
Najinovativnije ideje su one koje propitkuju ili pomiču uvriježene pretpostavke. To su ideje koje su u početku nazvane heretičkima i apsurdnima. Zbog toga su zadaci facilitatora (voditelja) spriječiti svaku (možda čak i opravdanu) kritiku, motivirati članove tima na ostvarivanje predloženih ideja, te pobuditi i osloboditi kreativnost tima. Gordon je donio tri osnovna zaključka:

  • kreativni izlaz se povećava kada su ljudi svjesni psiholoških procesa koji kontroliraju njihovo ponašanje,
  • emocionalna komponenta kreativnog ponašanja je mnogo važnija od intelektualne komponente; iracionalno je mnogo važnije od intelektualnog,
  • emocionalna i iracionalna komponenta moraju biti razumljive i korištene kao "precizni alat s ciljem povećanja količine kreativnosti"

Odmak od problema pomoću analogije
Traženje analogija je vrlo važna faza sinektike jer se njome čini potrebni odmak od stvarnog problema. Postoji nekoliko vrsta analogija, pa tako direktna analogija promatrani problem uspoređuje s paralelnim predmetima, pojavama ili sistemima. Ona omogućuje najslabiji, ali ipak neki, odmak od promatranog problema. Prednost direktne analogije je što su dobivena rješenja vrlo slična polaznom problemu, jer su praktički nastala u istom ili vrlo sličnom kontekstu. Recimo da je početni problem definiran pitanjem: "Kako riješiti problem nedostatka obrtnih sredstava u našem poduzeću?" Ovaj problem se zamjenjuje s novim problemom, npr.; "Kako problem nedostatka obrtnih sredstava rješava naš konkurent?". Direktna analogija se ponekad svodi na "best practice", dakle na kopiranje (pardon, kreativno oponašanje) najboljeg u branši. Ovdje ne mislimo na kopiranje nečeg što je zaštićeno patentnim ili autorskim pravom, već na sve ono što je svima dostupno, donosi efekte, a ne koristi se. Analogije identifikacijom ličnosti se služe poistovjećivanjem ličnosti s predmetom ili pojavom o kojoj se govori. Dakle gore navedeno pitanje bi sada glasilo "Kako bi problem nedostatka obrtnih sredstava riješili Bill Gates, George Soros, John Goldsmith, Georg Siemens, Lee Iacocca, Alan Greenspan ili J. P. Morgan?". Vjerujem kako su čitatelju od samog spominjanja ovih iznimno uspješnih ličnosti počele navirati razne kreativne ideje. Za one ostale čitatelje možemo reći kako bi Gates vjerojatno još više radio, Soros bi špekulirao na burzi, Goldsmith bi ulagao u nekretnine, Siemens bi osnovao vlastitu banku, Iacocca bi tražio pomoć države, Greenspan bi se poigravao kamatnim stopama, a J. P. Morgan bi valjda opet tražio rješenje s druge strane oceana.

Morski psi i zmajevi
Simboličke analogije se služe metaforama koje emocionalno i estetski zadovoljavaju kriterij sličnosti s polaznim problemom. Cilj im je odmaknuti se još dalje od polaznog problema kako bi se još više potaknula mašta. Tako se od gornjeg problema možemo supstituirati s nekom, više ili manje prikladnom, simboličkom analogijom, npr. problemom iz životinjskog svijeta: "Kako morski pas može doći do još više hrane?". Odgovori mogu biti razni: morski pas može promijeniti navike i napadati u čoporu (udruživanje s dugim poduzećima), morski pas može napadati samo birane žrtve, čime štedi energiju i vrijeme (ciljano birati banke kod kojih ćemo tražiti kredit)... Sva dobivena rješenja su, u konačnici, moguća i više ili manje primjenjiva.
Fikcijske analogije imaju zadatak svjesno ignorirati stvarnost. One najviše potiču maštu jer su najdalje od realnosti. Cilj im je maksimalno iskoristiti kreativnost tima. Tako će naše pitanje, primjenom fikcijske analogije glasiti, npr.: "Kako zmaj može prikupiti što više blaga?". Ovdje, također, odgovori mogu biti različiti: zmaj se može naučiti bolje prikradati (npr. pokušati doći do direktora banke.) Druga nit vodilja je glagol "učiti". Možda tu leži odgovor, mada nam je fokus cijelo vrijeme bio na prikradanju. Još jedan vrlo koristan nusprodukt sinektike), maksimalno koristiti vatru (maksimalno iskoristiti jake strane, npr. pregovaračke sposobnosti), zmaj može napasti kada ga se najmanje očekuje (tražiti novac i prije nego što nam stvarno treba) ili iz nekog sasvim drugog smjera (možda prolongirati obveze, tj. tražiti novac od dobavljača ili iz inozemstva).

Vrste analogije
Analogija se, po Aniću i Goldsteinu, definira kao "sličnost između dvojega." Analogijom se čini tako potrebni odmak od stvarnog problema. Ovaj odmak je potreban kako bi se emocionalno, vrijednosno i na svaki drugi način distancirali od početnog problema, te kako bismo postali objektivniji i manje sputani u stvaranju novih ideja. Autori razlikuju četiri osnovne vrste analogija. To su:

  • direktne analogije (uspoređivanje s paralelnim predmetima, pojavama ili sistemima),
  • analogije identifikacijom ličnosti (poistovjećivanje ličnosti s predmetom ili pojavom o kojoj se govori),
  • simboličke analogije (metafore koje emocionalno i estetski zadovoljavaju kriterij sličnosti s polaznim problemom), te
  • fikcijske analogije (svjesno ignoriranje realnosti).

Uklanjanje straha, povećanje produktivnosti
Upoznavanje ljudi s načinom na koji funkcionira njihov mozak je korisno, jer dovodi do razumijevanja psiholoških procesa. Razumijevanje psiholoških procesa utječe na smanjenje neizvjesnosti i straha kako će svaka izrečena ideja biti shvaćena. Općenito, ništa toliko ne doprinosi produktivnosti zaposlenika kao što doprinosi uklanjanje straha. Nekontrolirane ili previše kontrolirane emocije mogu predstavljati veliki problem. U prvom slučaju dovode do konflikta s okolinom, a u drugom slučaju do konflikta sa samim sobom. I jedno i drugo je loše. Stoga je, u sinektici, stabilna osoba korisnija od obrazovanije. Pitajte svoje zaposlenike koju vašu kvalitetu više cijene: emocionalnu stabilnost ili formalno obrazovanje? Odgovor je, pretpostavljam, ono prvo. Maštovita osoba je, u neku ruku, iracionalna, zar ne? Sama mašta je sama po sebi iracionalna kategorija. Maštovita osoba je kreativna i puno više doprinosi uspjehu sinektike nego ona intelektualna. Emocionalna i iracionalna komponenta imaju svoje mjesto u sinektici. Vrlo je loše emocionalnu i iracionalnu komponentu upotrebljavati u svakodnevnom životu. Stoga obje ove komponente treba čuvati za ono za što su korisne, npr. za sinektiku. Sinektika ima i neke nedostatke. Glavni nedostaci sinektike su u tome što zahtjeva uvježbanost grupe kako bi bila uspješna, što se pred facilitatora postavljaju vrlo veliki zahtjevi i što tehnika traje relativno dugo, naročito kad je grupa velika.

Za Croatiabiz.com piše mr.sc. Danilo Popović

Ponedjeljak, 22.02.2010.