Kalkulator plaće
Prijava
Traži
Ranije smo pisali o fenomenu “tihog odustajanja”, trend u kojemu zaposlenici dolaze na posao, a potom rade s minimalnim entuzijazmom. Tiho odustajanje odnosi se na manjak angažiranosti zaposlenika koja može, ali i ne mora nužno, biti rezultat opće nezainteresiranosti i nezadovoljstva na radnom mjestu.
Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci postao je popularan novi fenomen - takozvanog “tihog pucanja”, odnosno “quiet crackinga”. Evo o čemu se radi.
Što je „tiho pucanje“?
Tiho pucanje je polagani gubitak motivacije, energije i unutarnje snage na poslu. I dolazi potpuno mirno, bez drame. Naime, nema skrivenog plakanja u toaletu u uredu ili odlaska na posao s grčem u želucu.
Ali, valja istaknuti da upravo u toj tišini leži njegova opasnost: izvana sve izgleda u redu, dok se iznutra nešto polagano lomi. Važno je pritom naglasiti da tiho pucanje nije isto što i trend o kojem smo slušali prije nekoliko godina, takozvano tiho odustajanje (quiet quitting). Tiho odustajanje je svjestan, namjeran čin. Riječ je o postavljanju granica i jasnom stavu: „Radit ću svoj posao, ali neću žrtvovati zdrav razum zbog njega.“
Tiho pucanje, s druge strane, mnogo je gore i ne javlja se kao direktan izbor i želja pojedinog radnika. Riječ je zapravo o trenutku slamanja entuzijazma zaposlenika koji pak nastavlja dalje iz straha da bi mogao izgubiti posao. Drugim riječima, osobe koje tiho pucaju izvana izgledaju odlično i sve obavlja kako spada, ali su iznutra iznimno nesretni i demotivirani.
Zašto ‘polagano pucamo’?
Tiho pucanje nije u kojem se slučaju ne može definirati kao lijenost niti slabost. Naprotiv, tiho pucanje je polagana erozija energije, kreativnosti i emocionalne povezanosti s poslom u sustavu koji iscijedi svaku kap vrijednosti,a potom traži još.
Naime, od zaposlenika se iz godine u godinu traži sve više, dok priznanja gotovo da i nema. Povišice stagniraju, promaknuća se odgađaju, a stvarna podrška izostaje. Paralelno, očekivanja su sve nejasnija, a opseg posla se širi do apsurdnih razmjera. Jedno radno mjesto počne obuhvaćati posao za realna tri radna mjesta.
Pritom se sve to događa u ozračju ekonomske nesigurnosti. Otkazi su svakodnevica, plaće ne prate inflaciju, a mnogi bi rado otišli, ali si ne mogu priuštiti gubitak prihoda ili zdravstvenog osiguranja.
Dodatni pritisak stvara i ubrzana primjena umjetne inteligencije. Iako se AI predstavlja kao alat koji bi trebao olakšati rad, u praksi često znači pojačani nadzor i očekivanje od zaposlenika da se radi brže, više i učinkovitije. Zaposlenici se osjećaju zamjenjivo, kontrolirano i u stalnoj utrci s tehnologijom.
U takvom okruženju bujaju i toksične radne kulture koje glorificiraju neprekidnu zauzetost, kažnjavaju ranjivost i brkaju puko ispunjavanje zadataka s istinskim angažmanom. Kada se sve to zbroji, postaje jasno da tiho pucanje nije znak osobnog neuspjeha, nego sustavna izdaja ideje o tome kakav bi rad trebao biti.
Tiho pucanje i simptomi
Ako se pitate događa li se ovo i vama, znakovi su često suptilni, ali uporni. Rokove i dalje ispunjavate, no sve djeluje mehanički, gotovo automatizirano. Kreativnost je nestala, a teško se i sjetiti kada ste posljednji put osjetili iskreno uzbuđenje zbog nekog zadatka.
Čak i kada se dogodi nešto dobro, reakcija izostaje - umjesto radosti javlja se ravnodušnost. Razgovori na poslu svode se na puku razmjenu informacija, bez stvarne povezanosti ili smisla, dok i najmanji zadaci djeluju kao da se penjete na planinu.
Posao ne izaziva velike, dramatične slomove, već tihu, stalnu nelagodu koja ne prolazi. Unutarnji glas postaje sve mračniji: „Nije važno što radim“, „Ionako nitko ne primjećuje“. S vremenom posljedice prelaze granice radnog vremena - privatni život počinje trpjeti. Strpljenje je kraće, energija iscrpljena, briga o sebi se odgađa, a za ljude koje volite često naprosto više nema snage.
Kako si pomoći?
Prvi korak nije „zagriznuti jače“, nego stati i priznati sebi da se nešto događa. Tiho pucanje ne rješava se većim trudom, već vraćanjem osjećaja kontrole. To znači postaviti jasnije granice ondje gdje su se neprimjetno izbrisale, imenovati što vas točno iscrpljuje i, ako je to moguće, o svemu porazgovarati s nadređenima ili kolegama kojima vjerujete.
Važno je i ponovno uspostaviti vezu sa sobom izvan posla: vratiti rutine koje pune energiju, a ne služe produktivnosti, te uzeti ozbiljno znakove kroničnog umora i emocionalne otupjelosti. Ako se osjećaj praznine i beznađa ne smanjuje, potražiti stručnu pomoć nije znak slabosti, nego brige o vlastitom mentalnom zdravlju.
I najvažnije, podsjetiti se da tiho pucanje nije osobni neuspjeh, već signal da uvjeti u kojima radite nisu održivi i da naprosto zaslužujete više od pukog preživljavanja svakog radnog dana.
Izvor fotografija: Canva
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
