Prijava
Traži
Moslavačko mjesto Hercegovac, smješteno između Garešnice i Grubišnog polja, u znaku je krumpira.
Glavna manifestacija u Hercegovcu zove se Dani krumpira, krumpir uzgaja niz obitelji, a oko 80 mještana zaposleno je u lokalnoj tvornici čipsa. Dnevno se tu proizvede 11 tona čipsa, odnosno 220 paleta a najpoznatiji je brend Čipi čips, koji se radi isključivo od domaćeg krumpira. Ove će godine tvornica od svojih kooperanata otkupiti rekordnih 15.000 tona krumpira, pri čemu je potrebno četiri kilograma krumpira za jedan kilogram čipsa.
Lani je otkupljen urod sa 260 hektara, sada je u planu 372 hektara, jer tvornica povećava preradbene kapacitete. Tvornica čipsa u Hercegovcu odnedavna je u vlasništvu Adria Snack Company d.o.o., joint-venture tvrtke Francka i strateškog partnera, njemačkog Intersnacka, najvećeg proizvođača snack proizvoda u Europi.
Tradiciju uzgoja krumpira u ovaj dio Moslavine, u Hercegovac, okolicu i obližnji Međurić, donijeli su Česi. Kažu da je ta biljka tu našla idealne uvjete obzirom na kvalitetu zemljišta, klimu, gravitiranje tržišta...I stručna analiza provedena 1975. pokazala je da Hercegovac ima odlične karakteristike za industrijski uzgoj krumpira, pa je upravo tu 1977. osnovana tvornica čipsa- prvo u sastavu PIK- a, ubrzo se osamostalila, a potom ušla u sastav Francka.
24posto
količinskog i 28 posto vrijednosnog udjela drži Čipi ČipsOtvaranje velike tvornice dodatno je motiviralo mještane da se, kada su dobili sigurnog otkupljivača, još masovnije posvete uzgoju krumpira, ali i nekih drugih kultura kao što je kukuruz kokičar kojeg danas Adria Snack Company također otkupljuje.
"Nekoć su proizvođači s dva do tri hektara bili jako veliki, a danas to nije ništa. I ja sam 1993. počeo s dva hektara, a danas sam na 13. Moja obitelj ukupno obrađuje 40 hektara zemljišta, jer mi treba barem trogodišnji ili četverogodišnji plodored za uzgoj krumpira. Nakon jedne godine krumpira na istoj se površini još barem tri godine ne smije saditi krumpir, kako bi se zemlja odmorila i obogatila hranjivim tvarima. U tim godinama sijemo soju, kukuruz i uljanu repicu, pa tek onda opet krumpir", kaže Nikola Stepić, predsjednik Udruge proizvođača industrijskog krumpira.
"Kod nas je snažna tradicija proizvodnje krumpira, a kad sam uvidio da gospodarstva koja surađuju s tvornicom dobro napreduju i sam sam se odlučio za takvu proizvodnju. Adria Snack pomaže nam optimizirati naše troškove i kroz nabavu repromaterijala, imamo zajamčeni otkup krumpira i pravovremenu isplatu, a cijenu formiramo zajedno, obzirom na kretanja na tržištu i specifičnosti određene godine", objašnjava Stepić.
Udruga je osnovana 2007., povod za osnivanje bio je prozaičan- krumpir se nije tretirao kao industrijsko povrće, a poticaj je bio 3000 kuna po hektaru. Dobivali su poticaje par godina, a onda su oni zbog EU ukinuti, no udruga je nastavila djelovati.
30posto
tržišta u Hrvatskoj s brendovima drži Adria Snack Company"U počecima je bilo 120 kooperanata, danas nas je 27 no proizvodimo puno više nego tada. A sada se broj opet povećava jer su mladi vidjeli da se od krumpira može živjeti", kaže Stepić. Udruga je isprva bila lokalna, članovi su bili iz Hercegovca, Ladislava, Tomašice, Velikih Zdenaca, mjesta u radijusu od 50 kilometara. A onda su im se pridružili i članovi iz Donjeg Miholjca, koji nisu bili zadovoljni kod drugog otkupljivača. Udruga kontaktira i s Međimurcima koji sada također prodaju svoj krumpir tvornici u Hercegovcu.
Radi elementarnih nepogoda tvornica dio proizvodnje mora imati i u drugim dijelovima Hrvatske, jer industrijski krumpir nije lako nabaviti. Stepić pamti da mu je Franck priskočio u pomoć kod velikih elementarnih nepogoda kao što su bile suša 2003., led 2005. i kiša koja je 2014. uništila kukuruz kokičar. "Evo 2003. smo imali dogovorenu cijenu od jedne kune za kilogram. Kiša te godine uopće nije pala na posađeni krumpir, no ipak su nam platili po dvije kune po kilogramu čime smo pokrili sve naše troškove i podmirili dugove državi. Te godine nismo zaradili, ali nismo ni propali".
Nakon dvije godine, Hercegovac i okolinu zadesio je led. "Tada još nismo osiguravali usjeve. Većina je taj oštećeni krumpir izvadila, a Franck nam je opet uskočio s 2000 kuna po hektaru kako bi pokrili dugove prema državi. Napokon, 2014. nam je iznimno kišna godina uništila kukuruz kokičar- nije bio iskoristiv za proizvodnju, no bez obzira na to što ga nisu iskoristili, Franck nam je opet pomogao-isplatili su cijeli trošak repromaterijala i uzgoja te smo ostali stabilni. A pomažu nam i edukacijom kroz predavanja stručnjaka za navodnjavanje, gnojidbu i slične, nama važne teme", kaže Stepić.
Predsjednik udruge povijest uzgoja krumpira u ovom kraju razdvaja u dvije faze. Kaže da su do 2000. vremenske prilike bile umjerene i pogodne za proizvodnju, čak i do 50 tona po hektaru. "Bezbrižno smo radili, nismo znali za probleme. A onda su 2000. počele velike oscilacije vremenskih prilika, duža sušna razdoblja i ekstremno visoke temperature koje ne pogoduju krumpiru. Zato smo morali promijeniti način obrade tla, a uz mineralna sada koristimo i organska prirodna gnojiva i sve više sredstva za navodnjavanje".
40posto
količine u kategoriji čipsa drži Adria Snack CompanyZa navodnjavanje je glavni Marijo Puškarić, koji ima 100 hektara pod krumpirom, odnosno deset puta više hektara od prvog sljedećeg kooperanta. Nekoć se bavio repom, no nakon 2003. kada ništa kiše nije palo počeo je za Franck saditi cikoriju, a od 2007. prešao je na krumpir. U udrugu je ušao lani. Dugo nas vozi svojim imanjem, nepreglednim poljima krumpira. "Nikad ne razgovaram ozbiljno s ljudima koji ne žele vidjeti kako ovo izgleda. Tako sam se i s bankarima dogovorio tek nakon što sam ih provezao kroz moje krumpirište", govori Marijo dok prolazimo pokraj jezera, nužnog za navodnjavanje.
Krenuo je s 30 hektara prve godine. Franckovu financijsku pozivnicu i pozajmicu dobio je 2008. jer je imao viziju za navodnjavanje, kupio je potrebnu tehniku te unajmio bager da sredi močvaru i šikaru. Navodnjavanjem je barem za 50 posto povećao prinos, a svake godine ulaže još do 800.000 kuna u infrastrukturu i povećavanje kapaciteta akumulacije.
"Skupljam oborinske vode s parcela koje obrađujem, kod kišnice najbolje kontrolirate s čime navodnjavate. Ta se voda čuva u jezeru, toplija pa je manji šok za biljku. U Hrvatskoj nema znanja o navodnjavanju, distributeri opreme ne znaju odgovore na pitanja pa sam dosta morao naučiti sam. Nama se nude sustavi koji nisu primjereni našim okolnostima. Puno se govori o sistemu kap po kap no on je primjeren samo na nekim tlima. Osim, toga, taj sistem na mojim površinama povećava opasnost od bolesti krumpira. Različiti tipovi i konfiguracija tla traži različit pristup navodnjavanju tako da koristim kombinaciju mikroraspršivača i tifona", kaže poduzetni Puškarić.
Ostatak vijesti pročitajte na portalu poslovni.hr
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
